Borovo naselje borilo se za svoje položaje i nakon pada Vukovara. U skloništu Borovo commerca skrivalo se 1500 ljudi, staraca, žena, djece i ranjenika. Mnoge su četnici i JNA, 19. studenog, odveli i ubili.
Kolona sjećanja u Borovu naselju: 'Spavala mi je u krilu, a idućeg dana nestala zauvijek'
Niska sijeda starica u crnini stajala je pognute glave pored srušene zgrade Borovo Commercea. Na reveru joj bedž sa crno-bijelom fotografijom mlade djevojke. To je njega 18-godišnja kći Jelena, nestala nakon što su JNA i četnici upali u sklonište Borova te iz njega izveli žene, djecu, starce, ranjenike i vojnike. Jelena je bila dragovoljka i braniteljica; djevojčica.
- Noć prije došla je u sklonište. Bila je umorna, promrzla, uplašena. Natjerala sam ju da malo legne i odmori. Držala njenu glavu u krilu, mazila njenu kosu i lice dok je spavala. Već sutradan nisam je više nikada vidjela. Odveli su je u Borovo Selo. Tamo joj radili svašta. Po jednoj ženi, Srpkinji, koju sam poznavala poslala mi je svoj sat koji je skinula s ruke prije nego će ju četnici izvući iz autobusa. Od tada je nema. Sat koji neumorno otkucava sve sate i godine bez nje mi je jedino što je od nje ostalo - kaže Milka Pančić (76), jedna od brojnih vukovarskih majki koje su u skloništu Borovo Commercea izgubili svoje najmilije.
Toga dana, 19. studenog, nakon pada Vukovara, u Borovu naselju su se još vodile borbe za naše položaje. Četnici i vojska ušli su u Commerce i zapalili ga. U podrumu je tada bilo oko 1500 ljudi, uglavnom ranjenika, civila, staraca i žena s malom djecom koji su tu jedni drugima pomagali jer je podrum služio i kao pomoćna ratna bolnica od kraja listopada 1991. godine. Tko god je pokušao prići da spasi te ljude, poginuo je. Vojska JNA zaprijetila je da će pobiti sve koji se nalaze u podrumu Commercea ukoliko se branitelji ne predaju pa je šačica onih koji su ostali na položajima odlučila položiti oružje. Vojska i paravojne postrojbe na čelu s Arkanom, vatrom i suzavcem istjerali su sve ljude iz podruma te potom razdvajali zarobljene branitelje od civila. Svi izdvojeni su zlostavljani ili ubijeni; njih oko 15 odvedeno je do zgrade tzv. Remenjare gdje su ih držali zatočene cijelu noć, a ukupno 51 osoba je ubijena. Ostali su odvedeni u Borovo Selo gdje je izvršena nova selekcija zatočenika i novi zločin jer su neke branitelje ubili na obali Dunava i bacili u rijeku. Jedan dio ubijenih ubijen je i pokopan u masovnoj grobnici na farmi Lovas.
- Moj sin Vjekoslav imao je 19 godina. Prijavio se u obranu Vukovara zajedno s mojim suprugom. Došli su u Commerce spašavati starce, ranjenike i djecu nakon što su četnici zapalili zgradu. Upali su u zasjedu. Razdvojili su ih. Muža su poslali u logor, a sina su odveli i ubili na Trpinjskoj cesti, pored zloglasne kuće broj 33 gdje je ubijeno puno naših momaka. U toj nesreći imala sam sreću da smo ga pronašli nakon osam godina u grobnici 960 gdje su bijeli križevi. Suprug je nakon logora umro od jada. Sve su priče ispričane. Kome da ih još pričamo - kaže ogorčena Anica Jugec iz Borova naselja držeći u naručju cvjetni buket kojega je položila pored spomenika kod razrušenog Commercea.
Među ubijenim braniteljima koji su se kao ranjenici našli u podrumu Commercea bio je i Ivan Đurđek, varaždinski policajac koji je Vukovar došao braniti u rujnu.
- Tata je bio ranjen i doveden je u improviziranu bolnicu u Commerceu. Nemamo nikakvih konkretnih saznanja što mu se dogodilo. Imao sam tada 10 godina, a moj brat 7. Sjećam se trenutka kada je odlazio; mene je držao za ruku, brata u naručju. Rekao nam je da će se brzo vratiti, da čuvamo mamu. Ali nije se vratio - kaže Dalibor Đurđek iz Varaždina koji nikada neće odustati od potrage za ocem.
U spomen na tragediju Borova Naselja od Commercea je krenula kolona sjećanja prema spomeniku Blagi Zadri gdje su položili vijence i zapalili svijeće, a potom isto učinili i na mjestu masovne grobnice na farmi Lovas.