Koliko će nam tragedija još trebati da se ovaj zapušteni i truli sustav krene popravljati?

Živimo do slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, od teških ozljeda do smrtnih slučajeva, uvijek postavljamo ista pitanja i nikada ne dobivamo prave odgovore.

Sada, nakon smrti dvogodišnje djevojčice žrtve roditeljskog nasilja, ministar Josip Aladrović kaže: "Odgovornost je na svima nama".

I tako je najlakše: sakriti se iza kolektivne odgovornosti, sakriti se iza sustava koji ne funkcionira, sakriti se iza nebrige, apatije i sustavnog kaosa. Jer, ako su krivi svi, onda nije kriv nitko.

"Mi istu priču pričamo svaki put kad se nešto dogodi", upozorila je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. "Sve floskule koje izražavamo neće puno napraviti dokle ljudi imenom i prezimenom ne budu odgovarali za neprijavljivanje. Nije mi poznato da je netko tko nije reagirao odgovarao imenom i prezimenom".

Jer kolektivna odgovornost pokriva sve.

Uvijek ista pitanja

A ta kolektivna odgovornost o kojoj sada govori Aladrović, a govorili su i njegovi prethodnici u resoru socijalne skrbi, omogućava da se ovakvi slučajevi kakav je bio u Novoj Gradiški periodično ponavljaju. Da svakih nekoliko mjeseci u javnost izbije neki slučaj nebrige, zlostavljanja, obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom, i da javnost svaki puta krene postavljati ista pitanja... 

I da sustav iznova krene preispitivati samog sebe.

I da se opet ne dogodi ništa.

Živimo od incidenta do incidenta. Od nasilja do nasilja. Nekad i do smrtnih slučajeva, kakav je bio slučaj dvogodišnje djevojčice.

Ali to je priča o raspadu sustava na svim razinama. O truleži, o zapuštenosti, o neodgovornosti, o potkapacitiranosti i nezainteresiranosti koja se proteže od vrha do zna, na svim razinama, u svim resorima, u svim oblicima.

Raspad svih sustava

Vidjeli smo kako izgleda sustav nakon potresa, bez organizacije, bez sustavne pomoći, pun korupcije i nebrige. Vidjeli smo to u pandemiji, od početnih uvođenja karantena do nabavke i raspodjele cjepiva. Vidimo to u zdravstvu i socijalnoj skrbi, jer se tu najviše radi o ljudskim životima.

Ali mi vodimo javne - i jalove - rasprave o devastiranom sustavu i u pravosuđu i antikorupcijskim akcijama, i kod rada policije i njezine efikasnosti, i kod Uskoka i DORH-a i njihove potkapacitiranosti i djelovanja pod utjecajem politike, vidimo to na lokalnim razinama s lokalnim šerifima...

Kamo god da dirnemo, naiđemo na trulež. Gdje god da zagrebemo, zapuhne nas smrad raspadanja i zapuštenosti. 

I kad Aladrović kaže da je "odgovornost na svima nama", onda bismo trebali znati da je odgovornost najvećim dijelom na politici, onoj vladajućoj, i uglavnom politici HDZ-a. 

Tako je to u sustavu

Kao što je ministrica Nada Murganić za slučaj obiteljskog nasilja župana Alojza Tomaševića lakonski ustvrdila "tako je to u braku", za ovaj i mnoge druge slučajeve može se jednako lakonski zaključiti "tako je to u sustavu". 

Jer, taj sustav je trideset godina devastiran, korumpiran, politiziran, zanemarivan i u najvećem broju slučajeva prepušten sam sebi. 

A kad god se povela rasprava o sustavu, onda je politika našla za shodno zaštititi svoje aktere, poput HDZ-ova ravnatelja splitskog doma za starije u koji je prije godinu dana probila korona.

I upravo zbog takvog sustava, zbog iskustava s takvim sustavom, zbog nepovjerenja u takav potkapacitiran i često nezainteresiran sustav, stručnjaci upozoravaju da se slučajevi nasilja naprosto ne prijavljuju. 

Time se krug zatvara. Pa Aladroviću nije teško konstatirati da je "odgovornost na svima nama", premda on sam nije našao za shodno preuzeti odgovornost i podnijeti ostavku.

"Nažalost", reče Aladrović, "ova tragedija je osvijestila da imamo određenih problema u sustavu". Pitanje je koliko tragedija će nam još trebati da se taj sustav napokon krene popravljati.