Koji peh! Vojnik umro minutu prije kraja Prvog svjetskog rata

Postoje dvije verzije priče posljednje minute života Henryja Gunthera. Jedna kaže da nije znao da za 60 sekundi završava Veliki rat, koji je tako prezirao.

Druga pak da je znao. Kraj je, nažalost, isti u obje verzije. Minutu prije 11. sata, 11. dana, 11. mjeseca 1918. godine Amerikanac Henry Gunther u svojevoljnom maršu ušao je u povijest kao zadnji vojnik ubijen u Prvom svjetskom ratu. Bile su mu samo 23 godine.

Da bi ironija cijele priče bila još veća, mladi Gunther je poginuo gotovo šest sati nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Međutim, premda dogovoreno u 5.10 sati, primirje je stupilo na snagu tek u 11 sati. Dovoljno vremena da život ne izgubi samo Gunther, nego još 2738 vojnika. U tih gotovo šest sati “čekanja mira” ranjeno je još više od 8000 mladića. Guntherovo je tijelo 1923. godine vraćeno u SAD, a pokopan je na groblju u Baltimoreu, u gradu u kojem je rođen. Prije šest godina podignut mu je i spomenik na mjestu na kojem je i izgubio život, u francuskom mjestu Chaumont-devant-Damvillersu. Američka vojska dodijelila mu je i “Distingu- ished Service Cross”, drugo po važnosti vojno odličje.

Jurišao je na Nijemce da postane junak

Henry Gunther prije rata imao je sređen život. Rođen je u njemačko-američkoj obitelji. Njegovi otac i majka, George i Lina, djeca su njemačkih imigranata. S roditeljima je živio u njemačkoj četvrti u Baltimoreu, dobio je posao u državnoj banci i imao djevojku Olgu Grubl s kojom je planirao vjenčanje. Sve to promijenilo se 6. travnja 1917. kad je SAD ušao u rat. Guntherovi američki susjedi iz Baltimorea postali su vrlo nepovjerljivi prema njemačkoj zajednici, verbalno, nerijetko i fizički su ih zlostavljali. Nasilje koje je odbilo Gunthera da se prijavi u vojsku.

Mobiliziran je ipak u rujnu, a dodijeljen je 313. pukovniji. I u vojsci mu zbog njemačkih korijena nije bilo lako. Nije mu pomogla ni njegova uloga u pukovniji, radio je u opskrbi i bio zadužen za odjeću vojnika. Posao zbog kojeg ga je mrzila cijela jedinica.

Vojna odjeća dolazila je u dva broja, ili je sve bilo ultraveliko ili ultramalo. Vojnici su bili nezadovoljni i ljutiti, a narednici zaduženi za odjeću morali su trpjeti uvrede i frustraciju ljudi.Stresan je to posao - rekao je Guntherov najbolji prijatelj u ratu Ernest Powell.

Izgubio je čin narednika nakon pisma kući

Došavši u srpnju 1918. u Francusku, Gunther je vidio sve strahote rata i uvjete u kojima se vojnici bore. Nije vidio junaštvo, samo smrt i tragediju. Poslao je kući pismo u kojem nabraja sve strahote i besmisao umiranja za 500 metara terena, a prijatelju je savjetovao da na svaki način pokuša izbjeći mobilizaciju. I tad se Guntherov život ponovno okreće naglavačke. Pismo je došlo u ruke cenzora, koji ga je pokazao Guntherovu zapovjedniku. Zbog sadržaja pisma Henry je degradiran, izgubio je čin narednika, postavši običan vojnik. Njegovi su suborci rekli da je to bio težak udarac od kojeg se zapravo do kraja rata nije oporavio. Kažu da se povukao u sebe i da je uglavnom stalno bio sam. Posljednjeg dana rata 11. studenoga 1918. Guntherova jedinica bila je u francuskom selu Chaumont-devant-Demvillers. I tu sad dolazimo do dvije verzije priče o posljednim trenucima Henryjeva života. Primirje je potpisano u 5.10 ujutro, a na snagu je službeno stupilo u 11 sati. Obje su strane na front slale kurire s obavijesti o prestanku sukoba. Jedan je, navodno, 16 minuta prije 11 sati stigao i u Chaumont-devant-Demvillers. Nikad nije potvrđeno je li ta informacija stigla do mladog Henryja, no ono što se zna je da se minutu prije 11 sati podigao i krenuo u juriš na njemačko mitraljesko gnijezdo na drugom kraju ulice. Prijatelj Ernest Powell, koji mu je u to vrijeme bio i nadređen, vikao mu je da se vrati. 

Za njegovu smrt obitelj je doznala tek u ožujku 1919.

Dozivali su ga i suborci, a pokušali su ga zaustaviti i Nijemci. Oni su znali da Veliki rat, kako su tada zvali sukob, koji će povijest zapisati kao Prvi svjetski rat, završava za manje od 60 sekundi. Mahali su mu, ispaljivali metke upozorenja, no kad se Henry previše približio i zapucao, Nijemci su ga ubili. Napravili su nosila i odnijeli Guntherovo tijelo njegovim suborcima, koji su ga pokopali u Chaumontdevatn-Damvillersu. Pet godina poslije njegovi ostaci prevezeni su na groblje u Baltimoreu. Novinar Evening suna James Cain, koji će poslije postati poznati pisac, pisao je priču o Henryju. Pronašao je njegove suborce koje je pitao za razloge juriša. - Degradacija ga je jako pogodila, bio je i zabrinut da netko ne pomisli da je simpatizer Nijemaca. Htio je postati junak, proslaviti se i pokazati svima da je Amerikanac, bez obzira na njemačko podrijetlo - prisjetili su se suborci. Henryjeva je obitelj za njegovu smrt doznala tek u ožujku 1919. godine. Posthumno mu je američka vojska vratila čin narednika. Roger Faindt o njemu je napisao knjigu “10h59”, a  o njemu se namjerava i snimiti film.