Ono što je krivo izraslo, ne može se ispraviti. Kompanija koja je godinama izgrađivana političkim pogodovanjem, aferama i korupcijom, a spašavana političkim skandalima i smjenama, osuđena je sad na arapskog sokolara.
Obično se kaže da ono što krivo izraste više se ne može ispraviti.
To svakako vrijedi za bivši Agrokor, a sada Fortenovu.
Ono što je izrastalo uz afere, kriminal, korupciju, političko pogodovanje, saborska povjerenstva, pravosudne i policijske istrage, sada završava (?) sumnjivim preuzimanjem vlasništva nekakvog arapskog bonvivana iz ruku ruske banke.
Fortenova je još jedna kompanija koju Vlada naziva strateškom, a za koju ta ista Vlada nema pojma što se s njom događa. Otprilike kao ni s Inom.
A ta ista Fortenova, odnosno bivši Agrokor, stasala je uz političko pokroviteljstvo iste stranke koja je spašavala kompaniju, pa ju preuzela, pa prepustila i sada više ne zna kako bi ju spasila.
Mnogi su ovih dana komentirali kako je suspektno preuzimanje 44 posto Fortenove o kojem nitko nema pojma posljedica nesretnog lexa Agrokor. No taj zakon samo je međustanica u dugoj povijesti Agrokora/Fortenove obilježenoj aferama i sumnjivim preuzimanjima, praktički od samog početka do onoga što se još uvijek ne može smatrati krajem.
Pogotovo dostojanstvenim.
Još 1992. godine propitivao se način na koji je Ivica Todorić bio uključen u privatizaciju bivših društvenih tvrtki, poput zadarske Sojare i Agroprerade iz Ivanić Grada, kao što se ispitivao slučaj nenamjenskog trošenja kredita Agrokora iz Robnih rezervi.
Pa se onda dogodila slavna Pšenična afera 1996. godine kojom se bavilo saborsko Istražno povjerenstvo, ali od čega nije ostalo ni dokumenata ni pravosudnih ishoda. Nekoliko godina kasnije raspetljavala se afera s nestalim žitom iz Đakovštine koje je velikim dijelom završilo u trgovinama Agrokora iz kojeg su tada ozbiljno poručivali kako "nisu znali da kupuju ukradeno".
Pa je Državna revizija ispitivala privatizaciju Unikonzuma ranih devedesetih, preispitivalo se Todorićevo preuzimanje Jamnice, a zatim i kupovina Leda po cijeni nekoliko puta nižoj od stranog ponuđača, u trenutku kad je kćer Franje Tuđmana imala garantiran poslovni aranžman s tvrtkom.
Da bi u eri Ive Sanadera država otpisivala desetine, pa i stotine milijuna kuna dugova tvrtkama koje je preuzimao Ivica Todorić.
Cijeli koncern, kasnije proglašen strateškim, a zapravo većim od Hrvatske i "prevelikim da propadne", izrastao je na pogodovanjima, na sumnjivim dealovima, političkim dekretima, aferama i sumnjama u kriminal.
Niskoprofilne afere
A kad je to puklo, država je krenula spašavati Agrokor postupkom koji se također može smatrati kontroverznim, svakako skandaloznim i koji je iza sebe ostavio dugi trag afera i niz ostavki ključnih ljudi, poput potpredsjednice Vlade Martine Dalić.
Lex Agrokor doveo je do afere Borg i afere Hotmail, do "niskoprofilnih" sastanaka u zagrebačkim restoranima, do grupe ljudi povezanih s premijerom Andrejom Plenkovićem koji su uzeli 500 milijuna kuna naknada za spašavanje propale tvrtke...
Da bi Ivica Todorić, nakon teatralnog prepuštanja uništene firme državi, kritizirao državu da mu je uzela kompaniju, a Plenkovićevu vladu optužio da je "opljačkala milijarde i u kriminal umočila stotine ljudi".
Onda je Todorić završio u zatvoru. I protiv njega su pale optužnice.
Arapski bonvivan
A sada, nekakav arapski milijarder u netransparentnim okolnostima preuzima 44 posto kompanije od ruske banke pod sankcijama, a da nitko ne zna je li to legitimna i legalna transakcija i što je zapravo prava istina.
I naravno, premijer Plenković nema pojma ni o čemu.
Dakle, ono što krivo izraste, ne može se više ispraviti.
Vjekovna kletva
Cijela kompanija, prvo Agrokor, a sad Fortenova, izrastala je na krivim postavkama i postupcima, krivim postupcima je spašavana, a sada je njezina daljnja sudbina izložena sumnjivim procedurama. To je kao neka vjekovna kletva.
Kad god se spomene Agrokor ili sada Fortenova, iz nekog ormara ispadne kostur: privatizacijski, politički, korupcijski, pravosudni, sada i financijski.
Čini se da Fortenova naprosto nije mogla doživjeti drugačiju sudbinu od toga da se iz Dubaija pojavi neki princ s jurećim automobilima i devama kako bi preuzeo kompaniju od ruske banke, pred očima mađarskih ulagača i domaćih novopečenih tajkuna, a iza leđa države, regulatornih tijela, financijskih institucija.
Kao da se film o Agrokoru vrti unazad.
Ili da se cijelo vrijeme vrtimo u krug.
Govori se o spašavanju - prvo hrvatske ekonomije, onda strateške kompanije - a pojačava se dojam da tome nema spasa.
