Đinđić je bio ključna osoba u smjenjivanju Miloševića s vlasti, ali i u njegovu izručenju sudu u Haagu
Klasić: Koga bi građani Srbije danas radije vidjeli na čelu zemlje, Miloševića ili Đinđića?
Protekli tjedan Srbija je obilježila godišnjice smrti dviju osoba koje su na potpuno suprotne načine utjecale na sudbinu te zemlje, ali i cijele regije. U 10 sati 11. ožujka 2006. u svojoj sobi u okviru pritvora Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju pronađeno je beživotno tijelo Slobodana Miloševića. Kao uzrok smrti naveden je srčani udar. Bivši predsjednik Srbije u Haag je priveden pet godina ranije zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Sudeći prema svemu što se moglo čuti i vidjeti na sudskom procesu, Miloševića je od presude spasila upravo iznenadna smrt. Bez obzira na izostanak pravosudnog epiloga, Slobodan Milošević ostat će upamćen kao političar s najvećom odgovornošću za pokretanje oružanog nasilja na tlu bivše Jugoslavije, koje će za posljedicu imati blizu 150.000 ubijenih, oko 4 milijuna raseljenih i ogromnu materijalnu štetu.
Tri godine prije smrti bivšeg srpskog predsjednika, 12. ožujka 2003., život je izgubio i jedan srpski premijer. Tog dana, oko podneva, ispred svojeg ureda u centru Beograda, ubijen je Zoran Đinđić. Đinđić je bio ključna osoba u smjenjivanju Miloševića s vlasti, ali i u njegovu izručenju sudu u Haagu. Iako će ga neki pamtiti upravo po tome njegova uloga u srpskoj povijesti daleko je veća i važnija. Bio je politički i društveni reformator, pacifist posvećen izgradnji europske Srbije kao demokratske i pravne države. Što su ujedno bili glavni razlozi njegova ubojstva. U samo dvije godine, koliko je obnašao dužnost predsjednika vlade, Đinđić je uspio promijeniti izrazito negativan imidž koji je Srbiju više od desetljeća pratio u regiji i svijetu. Bio je nagovještaj svijetla u dugom i mračnom tunelu. Nažalost, ispostavit će se za njega, ali i cijelu Srbiju, predugom i premračnom.
Promatrajući Srbiju prije i poslije Đinđića, sve ukazuje na to da je on ipak bio iznimka koja potvrđuje pravilo. A pravilo u srpskom slučaju nije rad na jačanju demokratskih vrijednosti i institucija pravne države, borba protiv korupcije i nasilja niti suočavanje s mračnim stranicama vlastite prošlosti. Pravilo je i dalje autokracija jednog čovjeka i jedne stranke, uska sprega vlasti i kriminala, nacionalistički pogled na prošlost i budućnost. Pravilo nije približavanje Europi i njezinim vrijednostima nego kopiranje obrazaca ponašanja koje svijetu nude Moskva i Peking.
Mislim da je prethodno navedenim dan i odgovor na hipotetsko pitanje koga bi građani Srbije danas radije vidjeli na čelu zemlje, Slobodana Miloševića ili Zorana Đinđića. Odgovor, između ostalog, sugeriraju izjave intelektualaca i povjesničara koji bi s vremenskim odmakom i tisućama stranica dostupnih dokumenata trebali pokazati sposobnost suočavanja s likom i djelom Slobodana Miloševića. Ali ne pokazuju. Sugeriraju to i izjave političara koji obnašaju visoke državne funkcije, poput npr. Aleksandra Vulina. Povodom nedavne godišnjice smrti Vulin je, između ostalog, rekao: “U vremenu u kome je živeo, politika Slobodana Miloševića je bila jedina moguća, a i danas je jedina ispravna” te naglasio da ni jedan prijatelj Slobodana Miloševića nije bio neprijatelji Srbije, ali ni jedan neprijatelj Slobodana Miloševića nije bio prijatelj Srbije.
Uostalom, odgovor možda najbolje sugerira osoba koja voljom birača već dulje od desetljeća vlada Srbijom. Osim što načinom vladanja podsjeća na bivšeg srpskog predsjednika Aleksandar Vučić nikad nije napravio jasan otklon od Miloševićeve politike 1990-ih. Naprotiv. Ostat će upamćeno da je u vrijeme Miloševića obnašao dužnost ministra informiranja, a ostat će upamćeno i pismo koje je povodom smrti Miloševića pročitao pred okupljenim mnoštvom u središtu Beograda. Iako je predstavljeno kao pismo koje je Vučić pročitao u ime zatvorenog Šešelja, nakon izlaska iz zatvora Šešelj je pojasnio da je pismo, u kojem se Miloševića slavi kao dobrog, velikog i tolerantnog čovjeka, borca za slobodu i spasitelja srpskog naroda, sastavio sam Aleksandar Vučić. Ni godine na vlasti, kao ni sudske presude vodećim ljudima srpske politike ‘90-ih, neće promijeniti Vučićev stav o Miloševiću. Njegovu ljudsku i nacionalnu veličinu zazvat će i na velikom narodnom skupu održanom u Kosovskoj Mitrovici 2018. naglasivši, između ostalog, da je riječ o velikom srpskom lideru čije su “namere svakako bile najbolje, ali su rezultati bili mnogo lošiji”.
Upravo ova posljednja rečenica, nažalost, i danas iskazuje stav mnogih građana Srbije kad je riječ o povijesnoj ulozi Slobodana Miloševića. Taj stav jednom je dobro objašnjen tvrdnjom da se Miloševića ne smatra odgovornim zato što je ratove vodio nego zato što je ratove izgubio.