Kišni čovjek moj je brat: Jedva čekam da ga vidim i zagrlim

Osjećaji su presnažni, doista ih je teško riječima prenijeti. Čini mi se kao da se moj brat jučer ponovno rodio.

Ovim riječima Nisvet Kešić (55) iz Zagreba opisuje trenutak kad je od policije dobio potvrdu da je bezimeni pacijent iz rapske bolnice zapravo njegov davno izgubljeni brat Said.

Pokretanje videa...

00:43

Video: 24sata/pixsell

I mi smo od policije dobili službenu potvrdu da je metodom DNK analize utvrđeno da je bezimeni pacijent iz bolnice na Rabu brat Nisveta Kešića. To nam je potvrdila i obitelj. Said, naime, ima dva brata i tri sestre.

Nakon što smo u 24sata objavili priču o kišnom čovjeku s Raba trebalo je samo 36 dana da mu se utvrdi identitet. Sustav dviju država, bivše i sadašnje, nije u tome uspio punih 36 godina.

Bio je dobar i štitio djecu

Dok Nisvet sjedi s našim novinarem Hajrom Merdanovićem, koji je cijelu priču i otkrio, te dok tihim glasom nastoji verbalizirati svu silinu onoga što osjeća, ne prestaje gledati sliku svog brata u objavljenu novinama 24sata. Sličnost je očita. Isti pogled, vidljivo slične crte lica. Nisvet je samo četiri godine stariji od Saida, a mlađeg brata se sjeća kao dječaka koji je imao intelektualnih poteškoća, no nikad nije bio agresivan ili nasilan. Baš suprotno. Štitio je i branio mlađu i slabiju djecu. Uostalom, i osoblje Psihijatrijske bolnice Rab opisuje ga kao vrlo dobroćudnog i nimalo agresivnog pacijenta koji voli ljude, a najviše se veseli kad u čaši, u kojoj se za njega sakuplja sitniš, nađe dovoljno za krafnu i Coca colu.

Uvijek se vraćao prije mraka

Dok je Said bio dijete, prisjeća se brat Nisvet, iznad svega je obožavao mehanizaciju - traktore i kombajne. Stalno se, priča Nisvet, motao oko poljodjelaca i volio je iz svojih Kamićana prošetati i do drugih sela u okolici Prijedora. Obitelj ga je naučila, a to je uvijek poštovao, da se, ako ode u šetnju, mora vratiti dok ne padne mrak. I tog dana kad su ga posljednji put vidjeli, 14. kolovoza 1980., obitelj je mislila da je otišao u susjedno selo te da će se, kao i uvijek, vratiti prije nego zađe sunce. No nije došao. Uslijedili su mučni dani za cijelu obitelj, prijava nestanka policiji, strahovi, sumnje pretpostavke. Roditelji su redovno dolazili na policiju u Prijedor no uvijek bi dobili samo šturu informaciju da nema ništa novo. Majka Šuhrije išla je i na radio Prijedor te su i oni objavili vijest o nestanku. Deset godina intenzivno su tražili bilo kakav trag i više se puta dogodilo da se jave ljudi koji su ga navodno vidjeli što su roditelji odmah provjeravali. Nažalost, nijedna informacija se nije pokazala kao točna. Ipak, u svim članovima Saidove obitelji je tinjala nekakva nada.

Cijeli izvještaj o dramatičnom preokretu čitajte u subotu u tiskanom izdanju 24sata.