Majka autistične djevojke koja se liječila u Jankomiru zbog depresivne epizode, govori o poniženjima koje je doživjela jer se kao roditelj pokušavala informirati o stanju svoje kćeri
News
Komentari 56
Majka autistične djevojke koja se liječila u Jankomiru zbog depresivne epizode, govori o poniženjima koje je doživjela jer se kao roditelj pokušavala informirati o stanju svoje kćeri
Smrt Kristiana Josipa Periša i sve okolnosti u kojima je preminuo u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan na Jankomiru, nagnali su mnoge da progovore o vlastitim iskustvima u bolnici.
Strašne stvari koje su proživljavali, utjecale su i na njihove bližnje, roditelje, braću, sestre, djecu, skrbnike, koji su često bili nemoćni pomoći im. Među njima je i majka jedne mlade Zagrepčanke, koja želi upozoriti na još jedan ozbiljan problem, kad se govori o hospitalizacijama na psihijatrijskim odjelima.
Naime, kad pacijent napuni 18 godina, liječnici više ne razgovaraju s roditeljima ako je pacijent sposoban reći što želi, bez obzira na to koja mu je dijagnoza i koliko je roditelj involviran u liječenje. To ponekad može biti jako loše za samog pacijenta.
Identitet naše sugovornice poznat je redakciji, ali ga nećemo objavljivati zbog zaštite privatnosti.
Ispovijest majke prenosimo u cijelosti:
"O Jankomiru mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Neću iznositi osobne doživljaje svoje kćeri jer ona ne želi da ih dijelim i poštujem njezinu odluku, ali neću prešutjeti ono što sam sama proživjela kao majka.
Moja je kći na Jankomir došla s tek navršenih 18 godina zbog depresije, teške depresivne epizode, a uz to je imala i dijagnozu poremećaja hranjenja.
Prije dolaska željela sam razgovarati s liječnikom kako bih objasnila njezine potrebe, način komunikacije i ono što bi joj moglo pomoći tijekom liječenja. Važno je napomenuti da kći ima dijagnozu autizma. Umjesto razgovora dobila sam odgovor "Nije vam ovo, gospođo, dječja psihijatrija. Trebate njezinu dozvolu da s nama razgovarate.“
Odgovorila sam da ću razgovarati s kćeri i da se možemo dogovoriti. Nisam tražila da se zaobiđe njezina privatnost, niti sam očekivala da mi se daju informacije koje mi ne pripadaju. Željela sam surađivati s ljudima koji će o njoj skrbiti. Obitelj nije neprijatelj zdravstvenog sustava. U mnogim situacijama može biti važan izvor informacija i podrške.
Punoljetnost je važna i pravo na privatnost mora se poštovati. Međutim, navršenih 18 godina ne briše preko noći sve potrebe, teškoće i okolnosti nje koja dolazi na liječenje. Postoji razlika između poštovanja autonomije pacijenta i odbijanja suradnje s roditeljem koji želi pomoći, uz suglasnost pacijenta.
Tijekom liječenja zvala sam odjel, postavljala pitanja i upućivala molbe. Jedna od njih bila je da se mojoj kćeri ne pokazuje broj na vagi. To je bio moj apel, iz roditeljske perspektive i s obzirom na ono što sam znala o njezinim potrebama. Ne smatram da je takva molba razlog da roditelja doživljavaju kao smetnju.
U jednom trenutku do mene je došao i komentar „Tvoja mama opet zove.“ Takve se rečenice ne izgovaraju jer osoba postaje predmet poruge u okruženju starijih, a meni kao roditelju koji pokušava dobiti odgovor i surađivati s odjelom jasno su dali do znanja da je moje javljanje nepoželjno.
S vremenom sam se pitala smijem li uopće nazvati, postaviti pitanje ili upozoriti na nešto što sam smatrala važnim.
Jedne nedjelje navečer medicinska sestra nazvala me i rekla da se moja kći nije vratila na odjel, a postoji vrijeme do kad je izlaz. Uputila me da nazovem njezina oca, koji ju je dovezao na odjel. Znam da je ona uvijek točna, kao sat.
Tek kad smo mi roditelji rekli da je dovezena sat vremena prije pred bolnicu, provjerili su sobu.
Nitko prije toga nije provjerio nalazi li se ona u svojoj sobi. Bila je ondje stalno. Javila im se kad je došla, ali tiha je, nisu bili sigurni jesu li je vidjeli. A ipak su mene nazvali.
Ne mogu opisati što znači primiti takav poziv kao roditelj. Rečeno mi je da djeteta nema na mjestu na kojem bi trebalo biti, a da se pritom nije napravila ni osnovna provjera.
Kad sam poslije na grupi podrške govorila o tom događaju, očekivala sam razgovor o tome kako je do takve situacije došlo i što se može napraviti da se ne ponovi. Neko suosjećanje i jasnu kritiku prema toj sestri. Umjesto toga razgovor se usmjerio na moju anksioznost. I roditelji su mi predložili da radim na sebi, da mi je to pametno, bila sam zbunjena jer to nije bio problem.
Liječnik mi je, pred približno trideset roditelja, rekao: "Toliko ste anksiozni da postajete psihotični.“
Ostala sam zatečena. Nisam došla na grupu da bi se procjenjivalo moje psihičko stanje, nego da bih govorila o konkretnom događaju na odjelu. Pitanje je bilo jednostavno, kako se može dogoditi da se roditelju telefonom kaže da pacijenta nema u sobi, a da nitko prethodno ne provjeri gdje se pacijent nalazi?
Nakon ove smrti u Jankomiru javila mi se majka koja je bila prisutna na toj grupi. Ispričala mi se što tad nije reagirala i što se razgovor, umjesto na problem koji sam iznijela, prebacio na analizu moje anksioznosti. Napisala mi je da se sad, čitajući o drugom slučaju koji ju je uznemirio, ponovno sjetila te situacije i shvatila koliko je pogrešno bilo što nitko nije vratio fokus na ono o čemu sam govorila.
Otvarala sam i pitanja sigurnosti na odjelu. Saznala sam za situacije povezane s alkoholom i drogama te sam pitala kako se štite pacijenti i kako se pazi na njihovu sigurnost. Umjesto ozbiljnog razgovora o tim pitanjima, dobila sam podrugljiv odgovor u smislu da bih valjda trebala znati kako je na psihijatriji najviše droge.
Kad sam govorila o zaštiti pacijenata i možda kontroli što se unosi na odjel, odgovor je bio da su to odrasli ljudi i da ih valjda neću lišavati ljudskih prava.
Nisam tražila oduzimanje bilo čijih prava ili da se odrasle osobe tretiraju kao djeca. Govorila sam o odgovornosti ustanove koja preuzima skrb o ljudima koji su ondje došli po pomoć. Pravo na autonomiju ne znači da ustanova nema obavezu brinuti o sigurnosti pacijenata jer to nisu suprotstavljene stvari.
U siječnju 2025. obratila sam se i osobi iz udruge. Napisala sam i da želim da se na Jankomiru počnu primjenjivati znanja o poremećajima hranjenja, jer sam vidjela stvari koje nisam mogla prihvatiti. Naglasila sam da to ne radim zbog sebe, nego zbog budućih pacijenata.
Odgovor koji sam dobila bio je da prelazim granice, da to tako ne ide, da ih ne mogu natjerati da primjenjuju znanja koja nemaju i da se moram malo smiriti. Rečeno mi je da se promjene neće dogoditi preko noći, da je način kako komuniciram važan. Poruka je bila i da se ne smiju preskakati razine.
Bilo je i situacija u kojima sam tražila liječničku procjenu i infuziju nakon ozbiljnog događaja kod kuće. Nisam dobila pomoć kakvu sam smatrala potrebnom. U drugoj situaciji upozoravala sam na to da nitko nije obavijestio liječnika niti pomogao oko unošenja torbe u sobu, bila je teška, a pacijent slab. Stajala sam ondje, a na odjel nisam mogla ući.
Prilikom prvog dolaska u dnevnu bolnicu rečeno je: „Uđite.“ U množini, gledajući u nas obje. Ušla sam s kćeri. Nakon nekoliko minuta, pred mojom kćeri i preda mnom, izgovoreno je podrugljivo: „Zar mama stalno mora biti ovdje?“
To je, danas to znam, demonstracija moći i situacija u kojoj se majku i kćer stavlja na suprotne strane, umjesto da se jasno objasni kakva je uloga roditelja i kad je njegova prisutnost poželjna.
U drugoj situaciji pokušavala sam pomoći svojoj kćeri, a na mene se strašno vikalo usred prostorije pune ljudi da je štitim od osjećaja. Ona je bila jako preplavljena, osoba je u spektru autizma. Mogu prihvatiti da se stručnjak ne slaže s mojim postupkom i razgovarati o granicama roditeljske uloge i o tome što je u određenom trenutku primjereno, ali ne mogu prihvatiti ponižavanje roditelja koji pokušava pomoći, bez obzira na to slaže li se osoblje s njegovim postupkom.
Znam da je autonomija odraslog pacijenta važna i da roditelj nema pravo upravljati njegovim liječenjem. Međutim, roditelj koji postavlja pitanje, prenosi informaciju ili upozorava na mogući problem ne postaje automatski smetnja. Moje riječi bilo bi lijepo saslušati i procijeniti, a ne me unaprijed svesti na anksioznu. Nisam neprijatelj.
Roditelj ne može zamijeniti liječnika, medicinsku sestru ni organiziranu zdravstvenu skrb. Ne bi smio biti osoba koja mora neprestano zvati, provjeravati, podsjećati i tražiti ono što bi sustav trebao osigurati. Posebno je opasno kad se očekuje da pacijent sam zatraži pomoć, objasni što mu treba i izbori se za ono što mu je propisano. Bit je da nije svaki pacijent u stanju to učiniti.
To je moje iskustvo i imam potpuno pravo o njemu govoriti. Mada mi se stalno govori da sam negativna, glasna i živim u prošlosti. To nije istina.
Autonomija pacijenta i odgovornost ustanove moraju postojati istodobno.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+