Kamen mu je krevet, a karton madrac: 'Živim na kolodvoru'

Priču Dušana Praskića (78) trebali bi pročitati svi zaposleni Hrvati, pogotovo ako ne razmišljaju o staračkim danima. Kao što ni Dušan nije. Život mu je prošao dok je radio kao građevinar.

Poslodavci su uplaćivali u mirovinski fond i za očekivati je bilo da će se ti stari dani nekako sami od sebe posložiti. Ali nesreće se lako dogode.

Sve i da Dušan nije ostao invalid zbog jednog teškog pada, danas kao umirovljenik ne bi sebi mogao priuštiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Ma kakvo dopunsko, nema ni krov nad glavom! Mirovina mu je toliko beznačajna da ga je bilo sramota izgovoriti cifru. Mjesečno bi samo za lijekove koji ga drže na ovom svijetu trebao davati po 700 kuna, pa ni to ne uspije.   

Dušana smo upoznali na šibenskom autobusnom kolodvoru. 

Ondje je živio zadnjih dvadesetak dana. Hladna kamena klupa s drvenim gredicama i nekoliko slojeva kartona bili su mu madrac. Dok slušamo o nesretnoj sudbini teško pokretnog 78-godišnjaka, pored njegove štake, a ispod improviziranoga kreveta, krišom promatramo vjetrom naneseno smeće; bilježnice, prazne boce, kartone pizze i borove iglice. 

Na stotine srednjoškolaca iz okolnih naselja, čekajući prijevoz, tu se komešaju, naguravaju, viču, skaču, psuju i puštaju glasnu muziku. Dušana ne primjećuju. Postao je dio inventara. Kupuju prve cigarete, ali nitko da se sjeti pitati “barba, triba li vama išta?”. Pa iako ga noge možda ne slušaju i teško govori bez zuba, mozak fantastično radi. Lako je uočio da smo se nepristojno zagledali u njegov skromni dom.  

NEMA ZEMLJE ZA STARICE Odgojile generacije, a danas su zaboravljene: 'Mi starci smo u koroni za društvo mrtvi ljudi'

- Nemojte vi misliti da sam ja spavao samo na ovome kartonu ovdje! To vam sad tako izgleda možda, ali imam ja i deku, samo što mi je ostala kod prijatelja koji mi je dopustio da sinoć prespavam kod njega - pravda se Dušan. Kasnije će mu, dodaje, donijeti njegovu torbu s kotačićima, pa će nam pokazati pokrivač. Za njega je posebno vezan. To mu je praktički sve što posjeduje. 

Dušan je skoro mjesec dana proveo na kiši i vjetru jer u šibenskom Caritasu, kako kaže, nije bilo slobodnoga kreveta. Nema ga ni sad. Ali upornošću prijatelja uspio je angažirati gradske vlasti da mu bar nakratko ustupe neki od njihovih stanova.  

- To je sad privremeno rješenje, tu bih trebao biti dok se na nađe mjesto u Caritasu - optimistično će Dušan. Teško se uspravlja. Gura se na jedan kraj klupe, a onda s drugog uzima vrećicu. 

- Što vam je unutra - pitamo ne razmišljajući jesmo li prešli granicu. 

- Hrana. Daju mi kruha šta im ostane u pekari - spremno će beskućnik. 

- Nije valjda da samo to jedete? 

- Samo to. A što ćete? Živio sam u Novoj Gradiški, tamo sam radio 30 godina, a onda kad je počela Oluja, došao sam ovamo. Sudjelovao sam u Domovinskom ratu. I tako sam ostao u Šibeniku, radio u Izgradnji šest-sedam godina. A sad imam mirovinu koja mi ne pokrije ni lijekove. To mi teško pada. Još ih nisam podigao, a davno sam trebao, ali šta ću kad nemam novca. Ne mogu ih podići dok mi ne dođe nova mirovina. I to vam je sad tako. Pijem ih više vrsta. Svi dođu 700 kuna. Noge su mi natečene. Cirkulacija je nikakva. Voda je u koljenu i može otić gore u pluća i, da se to ne dogodi, trebao bih piti lijekove - s tugom u glasu će Dušan. 

Na pitanje gdje mu je obitelj i ima li koga svoga bolno uzdahne. 

- Ja obitelj imam, ali nemam. Nisu dobri. Ja san njima bio dobar. A sad ko da nisam njihov. Kćeri su u Zagorju udane, a sin je u Gradiški - sjetno će Dušan. U Šibeniku nema nikoga osim spomenutog prijatelja, a sad i taksista koji vožnje čekaju na kolodvoru. Odvezu ga gdje god da treba: “Mogu ja napraviti dva-tri metra, ali onda ne mogu dalje”, veli Dušan. 

Dok pričamo s njim, taksisti ga bodre. Nije isprva htio ništa govoriti za novine, ali onda su ga oni poticali. 
Pomoć dobrih ljudi mnogo mu znači.

NEMA ZEMLJE ZA STARCE Izgradili su sve što imamo, a danas su sirotinja - ne mogu si platiti ni dom i žive u bijedi

- Dok sam spavao na kolodvoru, jedan od zaposlenika bi mi prijetio policijom tjerajući me da ovako teško pokretan odem negdje drugdje, a njegov kolega, koji isto radi na kolodvoru, donio mi je vreću za spavanje - odgovara s osmijehom Dušan na pitanje tko mu još pomaže. 

A bilo bi krasno kad bi država funkcionirala na način da čovjek koji je cijeli život radio prima normalnu mirovinu. Da si može platiti podstanarstvo ili makar lijekove. 

Dušan je samo jedan od hrvatskih beskućnika umirovljenika. Zamislite tek koliko je ovakvih neispričanih priča i sudbina samo u šibenskom Caritasu kad su im sva mjesta popunjena. A onda tome pribrojite svratišta u Splitu, Zadru, Rijeci... Hrvatska nije zemlja za starce.