Kako se kalio Marin Čilić: Od Međugorja do teniskog vrha...

Dok je čekao dodjelu trofeja, jednog od najvećih u sportu, Marin je izvadio mobitel, nazvao dobro poznati broj nekoliko puta. Veza je pucala, bio je uporan, ali nikako nije mogao dozvati svoje. Telefoni u obiteljskoj kući Čilićevih neprestano su zvonili, jednom rukom javljali su se na telefon, drugom žaračem razgrtali žar ispod nekoliko janjadi. Nije smetalo što je već debelo prošla ponoć, trebalo je počastiti silne čestitare, rodbinu, prijatelje, slučajne prolaznike, navodno ih se skupilo 500 pod šatorom ispred njihove obiteljske kuće.

- U posljednjih se pet dana stalno nešto ‘okreće’, ali sve je to ništa prema onome što Marina čeka kad iz Amsterdama sljedeći tjedan dođe u Međugorje. Okrenut ćemo barem 10 volova! - obećao je tata Zdenko.

Marin Čilić, njegov treći po redu sin, popeo se tog dana na teniski Mt. Everest, kako je to slikovito rekao Goran Ivanišević, osvojio US Open i ušao u povijesne knjige. Najviše čestitki upućeno je upravo ocu Zdenku, jer je, kao i mnogi teniski očevi, imao viziju, hrabrost i odlučnost. Što nije bilo lako “isklesati” iz hercegovačke zabiti, tad potkraj 1970-ih, dok se još Gospa nije ukazala i turizam procvjetao.

Uzgajanje duhana i vinove loze način je života obitelji Čilić, ali i većine sumještana Međugorja. Tako je odrastao i Zdenko, naporno radio, ne bi li, to mu je bio san, jednog dana omogućio četvorici sinova, Vinku, Goranu, Marinu i Milu priliku da se bave profesionalnim sportom. Više je ciljao na nogomet, košarku ili rukomet, no iznenadni dolazak Marinove sestrične iz Njemačke 1995. imat će presudan utjecaj na tad sedmogodišnjeg Marina. Odvela ga je na tenisko igralište, ono prvo, koje je u Međugorju sagrađeno tek 1991. i tamo je shvatio što želi raditi... I malo po malo njegova polica s trofejima počela se puniti, prvu “kantu” uzeo je već s osam godina, tako se je Zdenko odlučio povezati sa stručnjacima u Zagrebu, ne bi li testirao sina.

>>> Više čitajte u Expressu...