Kako je Most zapravo ispao najvećom žrtvom ruske invazije

Nema nikakve sumnje da je Most postao najvećom žrtvom ruske invazije Ukrajine. 

Umjesto da jučerašnja potvrda Ministarstva pravosuđa o dovoljnom broju skupljenih potpisa za referendum o izmjeni Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti bude trenutak njihova najvećeg trijumfa, njegovi čelnici dočekali su potvrdu s ne baš prevelikim oduševljenjem. 

Jer nitko više ne obraća pažnju na taj njihov referendum.

Štoviše, još prije dva tjedna MOST je pokretao inicijativu za rušenjem Vlade i raspisivanjem prijevremenih izbora. Danas se toga malo tko više sjeća, s obzirom da je premijer Andrej Plenković invaziju, a praktički i početak Trećeg svjetskog rata, dočekao čvrsto u sedlu.

Mostov blitzkrieg

Mostovci su bili u munjevitom naletu, vlastitom političkom blitzkriegu, surfajući na valu otpora epidemiološkim mjerama i cijepljenju, gurajući se na čelo pokreta otpora Andreju Plenkoviću i njegovim korumpiranim ministrima.

Most je zapravo bio jedina politička opcija kojoj se doista izlazilo na izbore, budući da su ankete pokazivale da njihov uzlazni trend rejtinga jamči maksimalizaciju izbornog rezultata, a tako i vraćanja Mostovaca među velike političke igrače.

I sad, kad je službena objava o dovoljnom broju prikupljenih potpisa trebala formalizirati vrhunac tog rasta, proglasiti veliku pobjedu i najaviti velike stvari u budućnosti - čak i ako referenduma uopće ne bude - javnost nije ni trznula na tu objavu.

Nikola Grmoja pokušao je malo podgrijati tu mlaku juhu referendumskog uspjeha, odbijajući primiti zapisnik Ministarstva pravosuđa o prebrojenim potpisima, jer smatra da su u tom prebrojavanju zakinuti za 12 tisuća potpisa. Pokušali su barem od toga napraviti medijsku vijest, izazvati kontroverzu i konkurirati medijskim vijestima o uništavanju Ukrajine, ruskim sankcijama, izbjegličkom valu i poskupljenju goriva.

Nisu uspjeli.

Ali tako je to s političkim tajmingom.

Bolje se roditi bez one stvari, nego bez dobrog tajminga.

Ostaci ostataka

Još prije dva tjedna Andrej Plenković grozničavo je spašavao ostatke ostataka svoje Vlade, njegove "kažnjeničke bojne", borio se s korupcijskim aferama, pritiskom koalicijskih partnera, pa i s aferama vjernih suradnika, poput SDSS-a. Dok je istodobno Most udarao tempo u Hrvatskom saboru, granatirajući parlamentarnu većinu zahtjevima za opoziv Vlade i raspisivanje izbora.

I prva ruska granata koja je sletjela na ukrajinski teritorij razbila je te planove i potpuno promijenila odnose snaga.

Plenković je danas uzdanica i spasitelj, borac za Ukrajinu, ponosni provoditelj sankcija Rusiji, premijer kojeg se u osvit atomskog rata nitko ne usudi rušiti.

A Most više nitko ne spominje, ne obraća pažnju, ne uzima ozbiljno.

I Zoki je gubitnik

Kao što nikoga više nije briga za epidemiološke mjere, za Covid potvrde, nažalost ni za cijepljenje, a dok brojke zaraženih padaju vijesti iz Ukrajine tjeraju ljudima strah u kosti čak i više od virusa koji je u dvije godine u Hrvatskoj odnio 15 tisuća života.

Uz Most, veliki politički gubitnik svakako je i Zoran Milanović, koji je sekundirao Mostovcima i parazitirao na njihovim porukama, koristeći sve to za pritisak na Plenkovića. Onda se osramotio kritikom Ukrajine, umjesto Rusije, dok se Plenković praktički uzdigao iz mrtvih.

Naravno, Mostovcima referendum, kojeg vjerojatno neće ni biti, nije bio sam po sebi toliko bitan. Već samo prikupljanje potpisa proglasili su svojim trijumfom, dalje im nije bilo bitno što će se dogoditi. Ali ruska invazija i to im je pokvarila.

Pokošeni rafalima

Teško je sjetiti se još neke slične situacije u hrvatskoj politici, osim možda kad je objava uhićenja Ante Gotovine privremeno zakopala afere Ive Sanadera.

I zato, ako je Plenković najveći pobjednik ruske invazije, Most je apsolutno najveći politički gubitnik, gotovo pa i žrtva. Bili su na čelu juriša na Plenkovićevu vladu i pali su pokošeni rafalima s ukrajinske bojišnice.

I nitko više na njih ne obraća pažnju.