Kako je Marija Selak Raspudić tresnula po stolu gomilom besposlenog briselskog novca

Tko zna kako je uopće došlo do toga da Marija Selak Raspudić dirne u nešto u što se unutar njezine političke grupacije ne dira, pa da kaže da je, istina, protiv upisivanja prava na pobačaj u hrvatski Ustav, ali da je i protiv zabrane pobačaja. Pritom, nije iznenađujući takav njezin stav, ali jest iznenađujuće da je takvo što izgovorila. Ali i to bi ubrzo bilo zaboravljeno da se usred te iste predizborne kampanje nije javio Mostov soap-teolog Marin Miletić, koji je rekao: “Most je jasno za - život. Objavili smo svoju političku deklaraciju i jasno smo rekli da smo za život. Vrh stranke, Predsjedništvo, naš predsjednik, svi mi tu imamo isti stav. Marija se ovdje pogrešno izrazila, ali neka ona sama to objašnjava. Ona nije član stranke niti ima ikakvu stranačku funkciju. A narod će preferencijalnim glasovima pokazati što misli o svakom od nas.” Ogradio se, dakle, od kolegice iz istih klupa i s iste liste, ali ne u svoje ime, nego u ime cijele grupacije. I pritom je, izravno ili neizravno, pozvao glasače da ne glasaju za nju.

Ubrzo nakon izbora, te da stvar bude zanimljivija, prije nego što je formirana buduća parlamentarna većina, trebalo je predavati izborne liste za skore europske izbore. Marija Selak Raspudić je, prema vlastitom iskazu, koji nitko iz Mosta nije demantirao, bila predviđena za nositeljicu liste za europske izbore. Ona je, međutim, tu čast odbila, rekavši: “Budući da integritet stavljam ispred bilo kojih fotelja, odustala sam od nošenja liste za EP, a sudeći prema trenutačnom rejtingu Mosta, i izglednog europskog mandata. Nemam problema s time da imamo različitih stajališta. Moja ideja političkog djelovanja bliska je originalnoj ideji Mosta. Ali kad se počnemo jedni od drugih ograđivati, bila bi izdaja birača da nastavim.” Mostu, Marija Selak Raspudić bila je potrebna kao nositeljica i zbog specifične publike koja izlazi na europske izbore, kao i zbog već stvorene idealne figure hrvatskoga zastupnika/zastupnice u Bruxellesu. Taj bi, naime, trebao biti pojavom reprezentativan, trebao bi djelovati nekako svjetski, biti obrazovan i rječit, govoriti strane jezike. I kako je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a većina Hrvatske živi u Zagrebu, idealni bi europski kandidat/kandidatkinja trebao biti nekako zagrebački. Iz Mostove perspektive, ne samo da nema boljih od gospođe Selak Raspudić i njezina supruga, nego ih je teško i zamisliti.

Iz njezine, pak, perspektive odbijanje ove ponude znači odricanje od golemog, sigurno zagarantiranog prihoda, koji ne samo da ne zahtijeva ozbiljniji i odgovorniji radni angažman, nego je i iz perspektive mnogo bogatijih europskih društava unosan hobi za političara ili (u ozbiljnijim društvima) javnu osobu, koja bi da napravi neku malu stanku u karijeri, ili koja bi da se bavi nekim oblikom misionarskog rada, kao što je to, primjerice, kao europarlamentarac radio filozof Gianni Vattimo. Dakle, Marija Selak Raspudić morala je imati jako dobar razlog da se odrekne mandata, koji bi, kao nositeljica liste Mosta, gotovo sigurno osvojila. Za razliku od njezina muža, za kojeg bismo, možda, mogli reći da ima nekih krupnijih ambicija, ili nekih očekivanja koja bi mogla doći u pitanje ako ga u sljedeće četiri godine ne bude tu, njoj je briselski izlog sasvim dovoljan da joj nijedna čast u hrvatskoj politici ne pobjegne. A mogla se tako lijepo napraviti blesava, pa makar da sljedeće četiri godine, poput one druge gospođe, u Europskom parlamentu važno raspravlja o razlikama između hrvatske i europske nutele, između hrvatskoga i europskog ariela.

Koliko god domišljao zašto je ta žena odbila ponudu, makar u to domišljanje uložio i svu svoju zlobu, promatraču neće do pameti doći išta, osim onog što je ona sama rekla. Kad bi postojalo još nešto, zar to njezini već bivši drugovi ne bi rekli? I zar to ne bi razotkrio već sam Miletić, čijem bi starozavjetnom falsetu ovog časa itekako odgovarao nalaz o kakvom amoralnom činu te žene? Pa kako, očito, ne postoji ništa drugo i ništa više, onda će, valjda, biti da je Marija Selak Raspudić kazala istinu kada je rekla da bi bila izdaja birača ako bi se na europskim izborima našla na istoj listi s Marinom Miletićem.

Nije lako sjetiti se kada je posljednji put netko u hrvatskoj politici nešto učinio iz nesumnjivih principijelnih razloga. A nemoguće je sjetiti se kada je pritom tresnuo po stolu s gomilom novca. Koliko god se nevjerojatnim činilo, Marija Selak Raspudić učinila je upravo to. Što joj bi? Je li ona stvarno misli da bi joj takvo što moglo u hrvatskoj politici biti honorirano? I čime se to išta u nas honorira, osim novcem?

Nema odgovora. Naprosto se dogodilo nešto neobično, ali je važno da to ne prešutimo. I također je važno da ovaj slučaj pokušamo zrcaliti u nekim drugim i drukčijim slučajevima, koji predstavljaju pravilo, a ne izuzetak. Pitanje pobačaja nije, niti je ikada bilo: je li dobro, ili je loše, ili je vrijednosno neutralno pobaciti začeti plod. Ili, patetično rečeno, začetog i započetog čovjeka. Pitanje pobačaja je pitanje prava na izbor, koje je isključivo žensko pravo, jer na ovom stadiju razvoja, samo žena može zanijeti, pa tako samo žena može i pobaciti. Ono što se događa u njezinom tijelu, događa se u neotuđivome i nedjeljivom njezinom prostoru. Zabrana pobačaja između ostaloga znači i da bi žena s nekim, recimo sa skupinom muškaraca u crnim i grimiznim haljinama, ili s partijom i državom koja te muškarce zastupa, trebala dijeliti pravo na svoje tijelo. Njoj bi pripalo 49 posto kostiju, mesa, unutarnjih organa i krvi, a njima bi pripalo kontrolnih 51 posto svakoga ženskog tijela. Tu počinje i tu završava cijela stvar. To je, na kraju krajeva, mjera poniženja koju bi svaka pismena i misleća žena morala osjetiti pri zabrani prava na vlastiti izbor.

Naravno da sam pobačaj nije moguće zabraniti, niti ikome to na um pada. U zemljama u kojima je ženama uskraćena mogućnost izbora, pobačaj se obavlja ilegalno, ili se obavlja u inozemstvu. Tako uspostavljena kontrola nad ženskim integritetom nadilazi sam čin. Toga su, recimo, svjesne sve one žene koje su istovremeno protiv pobačaja, ali su za pravo da svaka žena, upućena na vlastito tijelo, na vlastitu pamet, vjerovanja i savjest, može slobodno za samu sebe izabrati hoće li pobaciti ili neće. I to je zapravo ono što se o ovoj stvari treba reći. Sve drugo su pojedinačni ljudski životi, sudbine, savjesti… Pritom, kad smo kod savjesti, jako je dobro i korisno tu riječ koristiti u prvom licu jednine, uz obavezni posvojni pridjev. Tuđim savjestima nije se dobro baviti.

Marija Selak Raspudić je, ako smo je dobro shvatili, protiv pobačaja, a za pravo na izbor. Rekla je: “Moj je temeljni stav da život treba štititi. Mislim da zabrana pobačaja nije rješenje.” Soap-teolog Miletić je, bezbeli, “za život”. Ali ne on kao on, nego on kao Most. Dakle, na stranačku drugaricu Miletić će se okomiti kolektivno. Donekle, to je u duhu institucije koju Miletić nastoji predstavljati, kao i u duhu njegova nadasve osebujnog shvaćanja vjere koju on, više kao fejsbuk influenser nego kao političar, naokolo širi. Mariji Selak Raspudić je na kraju ovako odgovorio: “Nikome dobri Bog ne daje niti jednog grama tereta da nosi više nego li može nositi. A oni koji se pouzdaju u Njega, slomiti se ne mogu. Ta ne ovisi naš pad, naše lomljenje o ljudima, jer ili stoji ili pada - stvar je Gospodina, govori Riječ Božja u Bibliji. Uvjeren sam, bit će dobro.” I na te njegove riječi, koje odjekuju do nerazumljivosti, kao glasovi kolodvorskih spikera koji su u naša starozavjetna vremena ugluho javljali o kašnjenju vlakova, navrzla se vojska lajkačica i lajkača, komentatora i komentatorica, da ispod njegove objave šire slavu Gospodinovu. Zadnja riječ je uvijek na komesarima: nakon što izgube temu, hvataju se klasika marksizma ili Evanđelja.

Ne tako davno neke su zagrebačke influenserice, borkinje za ženska prava, tobožnje feministkinje, po predsjedničkim budoarima Pantovčaka osmišljavale i institucionalizirale ženske inicijative s osobom koja je u osnovi bila najveća neprijateljica ženske stvari i poluga vlasti čiji je cilj bio ukidanje prava na izbor. Međutim, kako su rečene influenserice, borkinje i feministkinje potjecale iz tobož lijevih krugova, i njihova se lijeva i urbana zagrebačka pravovjernost nikada nije dovodila u pitanje, paradoks ove stvari nije mogao biti raščinjen ni rasvijetljen. Kao ni laž borbe za ženska i ljudska prava u kojoj se sudjeluje u društvu ili pod pokroviteljstvom Kolinde Grabar Kitarović.

U odnosu na taj sitan ženski (i muški) svijet, kojemu je hajka temeljni oblik borbe za bolji svijet, Marija Selak Raspudić je ispala velika faca. Koliko god mi o tome šutjeli.