Kako je Hitchcock stvorio neke od najutjecajnijih filmova ikad

Prije dva sam tjedna bio u Cannesu na filmskom sajmu i dogovarao otkup klasičnih i neameričkih filmova za novi HRT3 program. Posljednju večer sajma našao sam se na večeri u jednom slikovitom kanskom restoranu u uskoj strmoj uličici. Na zidovima sam primijetio fotografije slavnih filmskih ljudi, Grace Kelly, Caryja Granta i Alfreda Hitchcocka. 

Tek sam se sutradan sjetio da je Hitch s Grantom i Kelly na Azurnoj obali snimao kriminalističku romantičnu komediju „Drž’te lopova“ te vjerojatno boravio u Cannesu i jeo u tom istom malom restoranu. Večerao sam u restoranu u kojemu se gostio Hitchcock i nakon obilna objeda pio čaj te bacao iza sebe prazne šalice koje su se razbijale među gostima! 

A onda sam doznao da se snima biografski film o službeno najboljem redatelju 20. stoljeća i autoru, prema sudu svjetske kritike, najboljeg filma svih vremena, „Vrtoglavice“, koji je s trona skinuo Wellesova dugogodišnjeg laureata, „Građanina Kanea“. 

Guglajući sam doznao ne da se snima nego da je film, naslovljen jednostavno „Hitchcock“, već snimljen, za samo 36 dana, da ga je režirao neki Sacha Gervasi te da se premijera očekuje početkom siječnja 2013. Mali, jeftin film, koji distribuira Fox Searchlight, specijaliziran za nekomercijalne i bilo koje druge „male“ filmove, ali u kojemu glume tri zvijezde: oskarovac Anthony Hopkins je Hitchcock, njegovu ženu Almu glumi oskarovka Helen Mirren, a Scarlett Johansson je Janet Leigh. James D’Arcy glumi Anthonyja Perkinsa, a Ralph Macchio scenarista Josepha Stefana. 

Znalci Hitcheva opusa znaju da je Stefano pisao scenarij „Psiha“, a Anthony Perkins glumio manijaka i ubojicu Normana Batesa. Film o Hitchcocku bavi se, znači, pričom o nastanku „Psiha“, jednog od najutjecajnijih filmova u povijesti kinematografije, s kojim počinje moderni film strave i filmovi o serijskim ubojicama. 

Našao sam podatak da se Anthony Hopkins, što je za njega netipično, doslovno borio da dobije ulogu Hitchcocka. Glumac koji se proslavio ulogom manijaka želio je glumiti redatelja koji je stvorio arhetipski lik ubojice manijaka. 

Malo tko danas zna da se Hitchcock itekako namučio da bi dobio dopuštenje za snimanje „Psiha“. Šefovi studija nisu vjerovali u taj projekt i Hitch se morao odreći honorara, te snimati s malim proračunom, kao da radi običan televizijski film. Potpisao je međutim vrlo mudar ugovor u kojemu je pisalo da dobiva 60 posto neto zarade, što su mu šefovi dali, vjerujući da film neće zaraditi ništa. 

Bio je to najkomercijalniji od svih njegovih filmova, stajao je manje od milijun dolara, a zaradio pedeset, od čega je 60 posto isplaćeno Hitchu. Prije „Psiha“, kao redateljska zvijezda, dogurao je do honorara od 250.000 dolara po filmu. Nakon „Psiha“ bio je bogataš. 

Osim financijske koristi bio je ispunjen zadovoljstvom jer je njegov eksperiment uspio. Najveću zvijezdu filma, Janet Leigh, ubio je u prvoj trećini, u filmu nije bilo glavnog junaka, a publika nije imala pojma što očekivati do kraja. Bila je to njegova, kako sam kaže, najveća filmska šala s ljudima, a Hitch ništa nije tako obožavao kao humor i šale. Kad su ga pitali zašto nikad nije režirao komedije, on je gotovo očajnički uzviknuo: „Ali svi su moji filmovi komedije!“. Posebno je isticao „Psiho“, tvrdeći da bi, da je napisan i režiran kao ozbiljan film, bio nepodnošljiv i odvratan. Za Hitchcocka je „Psiho“ crna komedija, naravno vrlo ozbiljna i psihološki slojevita, ali ipak komedija. Iznad svega ga je zanimalo ljudsko ponašanje, skrivene odaje ljudskog uma i neobične naslage psihičkih trauma ispod naoko normalne, svakodnevne vanjštine. 

Obožavao se je šaliti s ljudima koje je pozivao u goste, pa je tako tražio od kuhara da za jednu večeru napravi i servira svu hranu i piće u plavoj boji. Kad su zbunjeni gosti reagirali na razne načine, on se pravio lud i pitao ih što nije u redu, uživajući u njihovim reakcijama. Još mu je veći užitak bio kad je unajmio jednu staru glumicu da na drugoj večeri glumi njegovu divnu i dobru tetu, koju je pred svima stalno napadao, vrijeđao i ponižavao. Svi su se zgražali, svima je bilo neugodno, svi su se pravili da ništa ne vide i svi su šutjeli. Hitchcock je uživao. 

Često je govorio da snima filmove o običnim ljudima u neobičnim situacijama. Te su večere bile matrice testiranja ponašanja normalnih običnih ljudi. 

Pretpostavljam da će film o Hitchcocku privući publiku jer je riječ ne samo o velikom umjetniku nego i o zanimljivu čovjeku, ali sumnjam da će potaknuti nove šefove holivudskih studija da napokon počnu snimati hičkokovske trilere o običnim ljudima koji se moraju suočavati s nevoljama i opasnostima. Danas je ta vrsta filma, kao i svaka vrsta trilera osim onih akcijskih, potpuno izumrla, iako je publika ista kao i u Hitchcockovo doba. Hollywood danas bježi od svega što je naoko obično, tražeći da junaci budu specijalci, ratnici, superjunaci i nadasve neduhoviti, a to s hičkokovskim trilerom o našim susjedima u neobičnim situacijama i s njegovim vrlo životnim humorom nema nikakve veze.