REPORTAŽA IZ VUKOVARA: Iseljavanje mladih, nezaposlenost, male plaće..., Vukovarce muče isti problemi kao i ostatak Hrvatske, a tu su još i stare rane koje teško zacjeljuju
ŽIVOT U GRADU HEROJU
'Kakav to suživot očekuju kada djecu odvajaju od malih nogu...'
Duboko je to ukorjenjeno. Tu su mnoge osobne drame. Trebat će vremena i vremena. Kad odrastu djeca koja će iz djetinjstva imati neke druge uspomene, a da nisu ratne, odnosi u Vukovaru bit će drugačiji. Kažu nam to Vukovarci i dodaju kako bi bolja ekonomska situacija svakako pridonijela kvalitetnijem i zadovoljnijem životu u gradu. Dosad su, u šali kažu, dokazali da se može i ovako, a dokad će to tako ići, teško je odgovoriti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:12
Vukovar danas, 20 godina nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, dijeli probleme s kojima se susreće i ostatak Hrvatske. Mladi iseljavaju, gospodarstvo je loše, plaće su male, posla nema, a život je skup. Ako nemaš vezu i ako nisu u nekoj stranci, kažu, u Vukovaru ćeš se teško zaposliti ili nešto ostvariti. Pored tih problema tu su još nerješena pitanja poput odvojenog školstva, nestalih, procesuiranja ratnih zločina...
Mnogi će Vukovarci reći kako je glupo da se prvo gleda tko je vlasnik ako se otvori novi kafić u gradu, ali kažu kako je to u Vukovaru normalno. Dodaju kako je isto tako normalno imati prijatelja druge nacionalnosti, ali...
- U nekim temama smo ograničeni, no ipak nekako funkcioniramo - kažu nam.
Iako djeca i dalje idu u odvojene škole i vrtiće, te se kafići dijele na srpske i hrvatske, a nacionalnost se prepoznaje ponajviše po tome pozdravlja li se s “bok” ili “ćao”, Vukovarci s kojima smo razgovarali kažu da suživot postoji.
- Ljudi se druže. Budimo realni, većina od njih nisu najbolji prijatelji. Ljudima koji su nekog izgubili, žrtvama, vjerojatno nije svejedno kad ih u trgovini posluže na ekavici, većini ostalih to ne smeta - rekao nam je Zoran Kulić (36).
Dodao je kako vidi da među klinicima različitih nacija u Vukovaru nema netrpeljivosti. Smatra da ima iznimki, ali da nekako vidi da je suživot među mlađim generacijama jači.
Vukovar ide sporim koracima
- Rodili su se poslije rata pa nemaju tu traumu - rekao nam je Kulić, koji smatra da međunacionalni odnosi u Vukovaru nisu ni bolji ni lošiji u odnosu na prije.
- Mislim da su se malo pogoršali kad su se lupale dvojezične ploče, ali na kraju se sve smirilo - dodao je Kulić, koji smatra da se
Vukovar treba okrenuti budućnosti i da grad više pažnje treba posvetiti mladima kako bi ih što više ostalo tu.
Iako je, kako kažu, novca sve manje, plaće iste, a životni troškovi sve veći, Vukovarci ne gube optimizam.
Nisu pesimisti čak i unatoč tome što je “pronaći posao u Vukovaru znanstvena fantastika”. Kažu da planiraju život u svom gradu, i da bi se voljeli vratiti ako budu morali otići iz njega. Misle da će kad tad morati biti bolje. U prilog tome ide i to što se u zadnje vrijeme u gradu otvaraju radna mjesta, grad se uređuje, a infrastrukturu koju ima Vukovar, nemaju mnogi manji gradovi u Slavoniji.
- Sve u svemu, Vukovar ide sporim koracima. Ovi koji su ostali tu snalaze se na sto načina. Ovi koji su otišli, otišli su trbuhom za kruhom i nadaju se da će se jednog dana vratiti - smatra Kulić.
Vlasnik vukovarskog hotela Lav, Stipan Mijok (70), smatra da mladi trebaju probati raditi u inozemstvu, ali misli da se prilike nude i ovdje. Kaže, Vukovar je grad koji ima sve. Moglo bi se zaposliti pet do sedam tisuća ljudi. Ali, problem je u lošim navikama našeg društva koje je teško promijeniti.
- S ovakvom politikom nema napretka, a suživot je teško postići. Suživot je moguć u uređenom društvu, gdje se može zaraditi, gdje se može raditi - kaže Mijok.
Da Vukovar dijeli probleme kao i ostatak Hrvatske drži i Ivan Krekić (39). Kaže da je neodgovornost na svim razinama u državi glavni razlog koji stvara osjećaj nepravde i zbog kojeg ljudi odlaze u inozemstvo.
- Političari su dobro plaćeni da rade na tome da ovom narodu bude bolje. Oni to ne čine 20 godina, a mi i dalje glasujemo za iste - kaže Krekić.
Žrtve žive uz zločince
Dodaje da međunacionalne odnose u Vukovaru opterećuju neriješeni ratni zločini, a problem su i odvojene škole i vrtići. Nije mu jasno kakav se to suživot očekuje kad se djeca odvajaju od malih nogu.
- Za osjećaj pravde nije dovoljno da se samo neki ratni zločni procesuiraju. Pitanje je trebaju li odgovarati i oni koji su neke ljude prokazali, a koji su poslije ubijeni. Velik je problem i nestalih. Da se hoće, političari bi to riješili za mjesec dana. Svi bi znali gdje su ti ljudi. Hrvati žele da se zločini procesuiraju, a s druge strane, Srbi se nisu reintegrirali. Kako da ja živim pored tebe susjeda, ako ti ne želiš da se zna tko su ratni zločinci i gdje su nestali? Kako da se naša djeca druže? Kako da ja vjerujem nekom - pita se Krekić čiji je otac zarobljen nakon pada Vukovara i koji je u zarobljeništu bio devet mjeseci. Razmijenjen je među zadnjima, u Nemetinu u kolovozu 1992. godine. Prošao je pakao prvo na Veleprometu, zatim u logoru Stajićevo kraj Zrenjanina te u Sremskoj Mitrovici. Njegova obitelj nije znala je li živ ili mrtav sve dok iz Stajićeva nisu dobli pismo od oca poslano preko Crvenog križa.
- Dobro se sjećam tog pisma. Imao sam tad 12 godina. Neopisiva sreća. Stari danas kaže da je u Stajićevu bilo grozno. Pričao mi je svašta. Bio je i u Mitrovici, ali Mitrovica je ipak zatvor. Bolji su bili uvjeti. Stajićevo je štala. Tamo su ih tjerati da čuće pognute glave i po nekoliko dana. Nakon zarobljavanja bio je na Veleprometu. Tamo je bio masakr. Bilo je strašno. Tamo je doslovno izbjegao smrt. Ljude u redu prije njega su ubili. Gledao je kako ih ubijaju i slušao kako govore ‘sljedeći, sljedeći...’, Prestali su ih ubijati dva metra prije nego što su došli do mojeg oca. Čekićima su im lupali koljena, a onda bi im jedan od njih legao na leđa. Pustili bi ih da se probaju osloboditi, a ubili bi ih kad bi se iscrpljeni prestali pokušati osloboditi - prepričao nam je potresno očevo iskustvo Ivan Krekić. Dodao je kako mu otac i danas ima problema s ramenom i krivo sraslim rebrima, koje su mu polomili u Stajićevu. Tamo su ljude tukli do smrti na stalnim ispitivanjima. Ivan kaže kako mu je otac rekao da se čovjek s vremenom navikne na sve pa i na to da ga stalno tuku.
Dodaje kako mu se otac trudi normalno živjeti.
- Pokušava, isto kao i mi ostali. Pozdravi susjede Srbe kad ih sretne na ulici. Ne vjerujem da će mu se ikad itko ispričati za sve to što je prošao. Čak mi se čini da mnogi Srbi misle da su bili u pravu u tom ratu - kaže.
Osim oca, koji je na Sajmištu branio grad, Ivanu su u Vukovaru pod opasadom ostali djed i nepokretna baka. Cijelo vrijeme bili su u podrumu kuće koja se nalazila na prvoj liniji. Nakon pada grada njih su prebacili u starački dom u Kruševcu u Srbiji. Ivanova obitelj s njima je stupila u kontakt tek nakon nekoliko mjeseci.
Ljuti su što moraju otići
- Ne dijelim ljude, nisam tako odgojen. Vrijeme će sve izliječiti. Već sad mlađe generacije su povezanije. Ipak, trebaju se riješiti neke stvari oko zločina, a glavni problem je odvojeno školstvo. To mi je katastrofa - kaže Ivan. I mnogi drugi Vukovarci na odvojeno školstvo gledaju kao na velik problem. Smatraju da to vodi podjelama. Kažu kako bi bilo normalno da Srbi navijaju za Hrvatsku kad nogometna reprezentacija igra protiv neke druge države. Ipak, u Vukovaru to često nije slučaj. Međutim, unatoč mnogim problemima koji opterećuju Vukovar, njegovi stanovnici smatraju da taj grad ima budućnost. Ističu da vjerojatno negdje drugdje ne bi bili sretni kao ovdje.
- Optimist sam bez obzira na situaciju - kaže nam Martina Uglik iz Mirovne grupe mladih. Smatra da u Vukovaru sljedećih godina neće biti lošije niti puno bolje, ali, dodaje, kako nije sve u novcu. Ne vjeruje da bi se negdje drugdje osjećala bolje nego u Vukovaru. Sreća je u malim stvarima, dodaje.
- U gradu ima dosta sadržaja za mlade. Od obrazovanja, preko kulture i sporta. Tu su i bazeni koji su stalno puni. Tako da je s te strane stvarno ok. Međutim, problem je ekonomija. Jako puno mladih odlazi iz ekonomskih razloga. Ljuti su zbog lošeg stanja u zemlji. Većina razmišlja o odlasku iz grada, barem u Zagreb. Vukovar po pitanju iseljavanja mladih dijeli sudbinu Slavonije i ostatka Hrvatske - kaže Uglik.
Plaće su premale
Posao je teško naći, a plaće su male. Mnogi rade na pola radnog vremena i za to dobiju plaću od oko 1200 kuna.
Problem je i to što se često plaće ne isplaćuju na vrijeme. Čak i da pokažete inicijativu i otvorite neku firmu, postavlja se pitanje kome ćete prodavati robe i usluge, kad ostaje samo staro stanovništvo. Mladi zato uglavnom nemaju opciju nego gledati kako da odu iz Vukovara. Međutim, većina ih kaže kako se planira vratiti i jednog dana s obitelji nastaviti živjeti u Vukovaru. Kažu nam da mladi osim u inozemstvo idu raditi sezonu na moru. Na “sezonu” odlaze i ljudi srednje generacije, roditelji koji djecu ostave na čuvanje baki i djedu. Ističu kako je velik problem i to što ljudi od 35 i više godina i dalje moraju živjeti s roditeljima.
- Ta generacija je najkritičnija. Kako vrijeme prolazi, njima će biti sve teže. Oni će ostati ovdje, bez posla, bez braka, bez perspektive. Oni nemaju kako zasnovati obitelj. Kako, s mamom i tatom da svi žive? Ili da roditelje žicaju za cugu kad planiraju izlazak u kafić - pita se Martina Uglik.
Vukovarci kažu da ih muče i visoke cijene. Dodaju da je u kafićima jednako skupo kao i na moru usred sezone, negdje čak i skuplje. Režijski troškovi su, dodaju, kao i u Zagrebu. Upozoravaju da ima i onih koji žive u općem siromaštvu. Neki cijelu plaću ili mirovinu moraju dati za režije. Ne čudi ih da mnogi zato gube nadu i dižu ruke od svega. Smeta im što ne vide da ijedna vlast, prošla ili buduća, lokalna ili središnja, ima strategiju i viziju ekonomskog razvoja Hrvatske.
‘Ne možeš do posla ako nemaš vezu’
U Vukovaru je jednako loše godinama. Ako nemaš vezu, ako niste politički angažirani, ne možete dobiti posao u državnim institucijama i tvrtkama, kaže Martina Uglik. Dodaje kako Vukovar, kao i Hrvatsku, guši birokracija.
- Kao da smo uzeli najgori oblik socijalizma i najgori oblik kapitalizma- kaže.
‘Mislio sam da će se Hrvatska brže razviti’
Stipan Mijok u Vukovaru je otvorio hotel. Dio života proveo je radeći u Njemačkoj, a u Hrvatsku se vratio 1975. godine. Ne žali što se vratio, ali kaže kako je mislio da će razvitak samostalne Hrvatske ići puno brže. Dodaje da nema napretka s ovakvom politikom, punom laži i obmane.
- Treba li nam toliko zastupnika, trebaju li nam tolike agencije - pita se Mijok.
Ako i odem, planiram se vratiti u Vukovar
Zoran Kulić (36) kaže da su mu najbolja dva prijatelja otišla u Irsku i Njemačku, a treći u Zagreb. On je organizator glazbenih događaja i DJ, ali smatra da se time nema više smisla baviti u Vukovaru. Koncerte i partyje radi u Osijeku, ali iz Vukovara ne želi otići.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
