'Kad ti netko dirne dom, a ti se povlačiš, za mene nisi čovjek...'

Umirovljeni bojnik Hrvatske vojske, pripadnik 4. gardijske brigade, Davor Jović u ponedjeljak je umro u Vrgorcu u 61. godini života.

- Pozlilo mu je dok je vozio auto. Stao je sa strane, pozvao Hitnu pomoć, no ni uz reanimaciju, na žalost, nije mu bilo pomoći. Točan uzrok smrti znat će se tek nakon obdukcije - kazao je za Večernji list njegov suborac iz Tigrova, dodajući kako je u posljednjim trenucima života s Davorom u vozilu bio i njegov sin.

Šok, nevjerica, tuga zavladali su Vrgoračkom krajinom. Davor je svima bio u srcu, kao vojnik, sportaš, branitelj, trener…

'Zadnja crta obrane uvijek je dom' 

Premda je je bojišnica bila kilometrima daleko od njega, ondašnji radnik makarske Metalplastike i prvak bivše države u ful-kontaktu spremno je na sebe navukao odoru hrvatskog vojnika i prijavio se u vrgoračku postrojbu u lipnju 1991.

- Kad ti netko dirne obitelj i dom, a ti se povlačiš, za mene nisi čovjek. Jer što ti je svetije od toga? Zadnja crta obrane uvijek je dom - kazao je Jović u razgovoru za magazin "Oluja".

Već u prvim danima rata zapovjednici su mu povjerili zadatak da od hrpice momaka učini vojnike i cijelu satniju pripremi za rat. Prvi teren odradio je u sastavu samostalnog voda 115. brigade iz Imotskog, s kojom odlazi u Visočane, na južno bojište, a potom se cijela satnija priključila 4. gardijskoj brigadi s kojom Davor odlazi na drniško ratište, potom i na dubrovačko ratište, gdje je na predjelu Kokotova glava prvi put teško ranjen. Suborci su ga izvlačili tri sata, a nisu odustali ni kada je molio da ga ostave, da spašavaju sebe. Dva mjeseca nakon ranjavanja, iz bolnice je došao pred komisiju za utvrđivanje invaliditeta i “zaradio” 40 posto. Odustajanje nije bila opcija.

- Nisam mogao ni stajati. Obuo sam čizme na krvave noge i vratio se na ratište na Vlašicu - prisjetio se.

Nije odustao ni nakon što su mu pored Mostara bojnim otrovima teško oštetili jetru. Nije ga zaustavilo ni drugo teško ranjavanje tijekom operacije Maslenica 1993. kada su mu deseci gelera probili tkivo: jedan je završio u trbuhu, jedan uz kralježnicu, jedan je ušao u bubreg. Nakon tri dana u zadarskoj bolnici, prilikom prebacivanja u Split doslovce je pobjegao na ratište.

Nakon drugog ranjavanja dosegnuo je 80 posto invaliditeta, previše za povratak među suborce. Pred komisijom doslovce je vikao da mu vrate invaliditet na 50 posto, što se u konačnici i dogodilo.

- Tko bi mene zaustavio dok se Hrvatska ne oslobodi - rekao je za magazin "Oluja" Davor, koji je cijeli rat proveo pod zapovjedništvom Ante Gotovine, čime se posebno ponosio.

Najbolji vojnik oružanih snaga RH

U listopadu 1995. na ulazu u Mrkonjić grad bio je tik do Andrije Matijaša Pauka kad je poginuo, doslovno posljednjeg dana rata. To je Joviću bila živa rana koju je dugo osjećao.

-  U ratu nema ničeg lijepog, a najgore je gledati suborca kako umire - rekao je Jović u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju objavljenom 2010. godine.

Nakon rata, dospio je do svojih prvih naslovnica kad je u vrelo ljeto 1997. na leđa stavio opremu tešku 35 kilograma i zaputio se na 76 kilometara dug maraton do Knina, s preprekama. Nakon osam sati i 17 minuta, osam kilograma lakši i bez ijednog od deset noktiju na nogama, proglašen je najboljim vojnikom Oružanih snaga RH, a njegovi rezultati zapanjili su američke, britanske i francuske vojne instruktore.

Nakon umirovljenja 2003. u Vrgorcu je pokrenuo Kickboxing klub “Sveti Jure” kroz koji je prošlo 300 mladih ljudi koje je sklanjao sa ulice i poticao na sport.

- U ratu sam dao koliko sam mogao, sad je red da pomognem i u miru. Ne zanima me što je meni Hrvatska dala, nego što sam ja dao Hrvatskoj i što ću joj dati - kazao je vojničina Davor Jović.

Zajedno s prijateljem Joškom Radonićem iz pepela,  bez ikakvih uvjeta, stvara najboljeg vrgoračkog sportaša, Nikicu Radonića s kojim prvo osvaja titulu prvaka Hrvatske u kick-boxingu, zatim Europski i Svjetski kup, a nedavno Radonić postaje i viceprvak svijeta. Zajedno su pokorili Europu i svijet, jer Davor ništa nije priznavao osim vrha.

Najveća Davorova ljubav i potpora bila je supruga Danja i dva sina Ante i Jure koje je od malih nogu učio radu i poštenju jer to je bio Davorov životni moto, piše Slobodna Dalmacija.