Bio je razbojnički Tito. Danju ugledni građanin Vinkovaca, noću se transformirao u hajduka koji je počinio zlodjela kakva ovi prostori nisu vidjeli. Krvavi ubojica bio je i zavodnik, zvijezda, celebrity...
Jugoslavija je za njegovu glavu nudila milijune, a on je elitu vukao za nos i pljačkao bogate
Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je 12 mrtvih glava. Imao je bezbroj ljubavnica. Umirući, pod vješalima je viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“ On je otputovao. Legenda je ostala...Donosimo vam feljton u pet nastavaka o Čarugi čija je banda četiri godine sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao i užasavao.
Na gubilištu
U dvorištu suda u Osijeku – onoga istoga u kojemu se sudilo Zdravku Mamiću i Branimiru Glavašu – okupilo se 27. veljače 1925. godine u sedam sati ujutro više od 3000 ljudi. Masa je nahrupila već u pet sati. Okupljena svjetina nije osjećala studen. Visjeli su po drveću, penjali se na krovove, tiskali se po dvorištu. Bilo ih je i po telegrafskim stupovima. Pažljiviji promatrači uočili su i jedan, koliko čudan toliko i zlokoban prizor: Na vrhu obližnje zgrade, na njezinu krovu, čučala je neka maramom zamaskirana bakica…
Svi su ti ljudi željeli uživo vidjeti vješanje vođe Kola gorskih tića Jove Čaruge i njegova ortaka Pavla Prpića Velikog, najveću javnu egzekuciju svih vremena na ovim prostorima. U središtu prizora uz dvoja vješala stajala su dvojica krvnika. Bili su, u skladu s tradicijom, svečano odjeveni, s blistavim polucilindrima na glavi, leptirkama pod vratom i bijelim rukavicama na rukama. Deseci žandara i oružnika osiguravali su scenu.
POGLEDAJTE VIDEO Čaruga
Pokretanje videa...
Na puškama su imali nataknute bajunete: dio Gorskih tića još je bio na slobodi. Pavao Prpić Mali, brat Čarugina najvjernijeg suradnika Pavla Prpića Velikog, izbjegao je uhićenje, kao i manji dio Kola. Da se možda baš on, onako sitan, nije maskirao u bakicu pa uspeo na krov?
Brijao se pred vješanje: Htio je zgodan otići na onaj svijet
Cijela je osječka i slavonska elita danima prije uz silan trud pokušavala osigurati mjesta u gledalištu. Došli su i neki ministri iz Beograda. Redakcije jugoslavenskih listova poslale su najjače autore. Osim novinara osječkog Hrvatskog lista, kojima je Čaruga godinama bio glavna tema, dopisnike su poslale zagrebačke Novosti i Obzor, kao i Politika.
Predrag Milojević, mladi reporter beogradskog dnevnika, čovjek koji će u dugoj karijeri upoznati brojne ključne ljude XX. stoljeća i boraviti na mjestima na kojima se pred njegovim očima stvarala velika povijest, poslan je u Osijek na zadatak koji neće nikada zaboraviti.
„Pisca Predraga Milojevića, koji je radio priče sa Hitlerom i Churchillom, pitao sam s kim mu je bilo najzanimljivije, a on mi je rekao s Jovom Čarugom“, kazao je poznati srpski novinar Milomir Marić skoro stoljeće nakon egzekucije. „To je bio hajduk s kojim je on razgovarao u ćeliji večer uoči vješanja dok se Jovo brijao jer je htio zgodan otići na onaj svijet.“
„Kad sam jutros rano stigao u hotel 'Rojal', napisao je Milojević u izvještaju o događaju, „i kod portira popunio prijavnu listu za stanovanje, on je napravio što je mogao ljubaznije lice, i obratio mi se molećivim glasom: „Gospodine, tako vam Boga, izvadite i za mene jednu ulaznicu. Vi ste novinar, pa to možete. Moram da vidim Čarugu kako visi o konopcu…“
Državni neprijatelj No. 1
„Jovo Stanisavljević ima bistre crne oči koje sijevaju kao u sokola. Lice mu je nešto hrapavo, ali nije neprijatno“, tako je novinar Hrvatskog lista opisao Čarugu, dodajući i ovo: „Uopće, cijela njegova pojava odaje utisak bistrog i promućurnog vašarskog kartaroša.“
Skoro pet godina ta je osoba držala u strahu Slavoniju, Liku i dio Srijema. Bio je državni neprijatelj broj jedan. Čaruga je izveo atentat na sve razbojničke konvencije do tog vremena.
Pljačkao je na način koji ni prije njega ni nakon njega nikad nije viđen. Obukao bi svoje razbojnike u žandarske ili vojne uniforme, umarširao u selo, gradić, dvorac, trgovinu, znajući unaprijed tko mu je meta. Obično je to bio neki omrznuti bogataš.
Predstavio bi se kao narednik, inspektor ili štogod slično pa zatražio novac („gotovinske pozajmice“ znao je zahtijevati i pismom koje bi u pravilu završilo uljudnim pozdravom) ili bi zaustavio kočiju nasred puta, upao u neku kuću koja je mirisala na bogatstvo i dobar plijen, držeći u ruci pištolj ili dva, katkada karabin, pa onda divljački opljačkao žrtve, po potrebi ubio one koji su se odupirali, a potom zbrisao jatacima ili u svoj šumski logor. Takvih je bilo više. Odmah potom navukao bi masku uglednog, čestitog građanina, vojnog liferanta „gospodina Nikole Drezgića“ koji se, sjedeći s političkom i policijskom elitom – kao gospodin, antialkoholičar i čestiti mladi poslovni čovjek – zgražao nad sinoćnjim nedjelima zloglasnog Čaruge.
Vukao elitu za nos: Uživao je u tome...
Od žandara koji su ga godinama lovili, najtraženiji čovjek Jugoslavije, za čiju su glavu mogli dobiti višegodišnju plaću, znao bi mirno zatražiti da mu pripale cigaretu, a s nekim njihovim šefovima dijelio je isti igraći stol. O svojim zlodjelima često je pismima obavještavao policiju. Ali kad je procijenio da je ugrožen, odmah bi pucao: procjenjivao je brzo i sve do jednom nepogrešivo.
Vukao je elitu za nos i neizmjerno uživao u tome, pri čemu njegov zalog nikad nije bio mali: od 1921. nadalje, u bilo kojem trenutku da je uhvaćen, teško bi izbjegao dugotrajnu tamnicu, a od polovice 1922. vješanje. Slično je vrijedilo i za njegova, kako ga nazivaju kronike onog doba, „doglavnika“ Prpića. Informator u knjizi „Vješanje Jove Stanisavljevića Čaruge i Pavla Prpića 'Velikoga' , u Osijeku 27. februara 1925.“ (izdanoj nakon egzekucije) piše:
„Pavle Prpić mlad je čovjek i inače 'momak od oka'. Rodio se u Karlobagu i kao sin kršne Like ne može da se potuži na svoju kršnu konstrukciju. S Čarugom se upoznao u Andrijevcima. Prije rata živio je kojekako i zarađivao hljeb unajmljujući se uglavnom po različnim sezonskim radnjama. Tako je išlo sve do svjetskoga rata. Prpić se nije htio odazvati svojoj vojnoj dužnosti i tako je postao vojnim bjeguncem, za kojim su vlasti tragale. Pred potjerom krio se Prpić uspješno po šumama. Na taj način upoznao se sa odmetnicima i hajducima i konačno, tako duboko pao, da je upoznavši se s Čarugom postao njegova desna ruka…
Optužnica ga je teretila za četiri krvava djela. 'Kapetan' Čarug smatrao ga je svojim najvjernijim ortakom. Njegova su krvava zlodjela upravo grozna i optužnica ga kvalifikuje kao teškoga razbojnika i zločinca. On je inače dobroćudna i mirna ponašanja i nitko na njemu ne bi rekao da je tako opasni razbojnik. U toku je rasprave i on poput ostalih u prvom času počeo da sve niječe i zaplijeće, ali se kasnije, obračunavši unapred sa životom, raspričao i sve priznao.“
'On štiti sirotinju i zato ga Bog čuva'
„Vlasti su“ nastavlja isti autor, „dugo i neumorno tragale za ovom razbojničkom četom, ali im usprkos žilavoga nastojanja nije za dugo vremena uspjelo da se dočepaju razbojnika. Istina da je tu i tamo pao u ruke žandarima po koji ortak ili jatak Čarugove razbojničke čete 'Kola gorskih tića', ali to sve nije značilo ništa dok se na slobodi nalazi vođa čete Jovo Stanisavljević – Čarug i gros razbojnika…“
Tisak u to doba Stanisavljevića naziva „Čarug“; nije poznato kako se ono „a“ a kraju obiteljskog nadimka uvriježilo, ali danas ga svi znaju kao Čarugu. Sam se potpisivao kao „Čarug“. Tome bi katkada dodavao i kapetan.
„Praznovjerni seljački narod“, nastavlja Informator (prema svemu sudeći čovjek koji se skrivao iza tog pseudonima na raspolaganju je imao povjerljive policijske i doušničke materijale), „počeo je da priča fantastične priče o spomenutoj četi i da joj pripisuje neku jaču nadmoć, koja po pučkoj predaji štiti legendarne hajduke od ruke zakona. Pripovijedalo se čak da je Čarug zaštitnik sirotinje i da se bori za pravdu, pa je narod, koji nije imao sreću da se sastane s njegovom krvničkom četom, pripovijedao kako 'Jovo' štiti sirotinju od bogatih gazda i da ga zbog toga 'čuva ruka božja'.“
Bog je, međutim, s Čarugom imao nešto drukčije namjere.
>>> Kraj prvog nastavka