Kršula dobro pamte američki ratni vojni ljetopisi. Tako se zna i da je on jedan od rijetkih, ali ne i jedini, živući veteran Drugoga svjetskog rata. Ima ih još, a jedan je i stariji, u 113. godini života
Josip Kršul, hrvatski marinac s Iwo Jime slavi 109. rođendan: 'Da zdrav? Ma on vam je zmaj!'
- Da zdrav? Ma on vam je ko zmaj! - kaže Žarko Jeličić, nećak najstarijeg Hrvata Josipa Kršula, koji danas slavi čak 109. rođendan.
Osim što je ovako visoka straost interesantna sama po sebi, toliko je zanimljiva i Josipova neuobičajena biografija i životna priča.
Naime, najstariji Selčanin ujedno je i jedan od najstarijih živućih veterana američkih marinaca iz Drugog svjetskog rata, koji ga je kao mladića zatekao u Sjedinjenim Državama, gdje se pridružio američkim vojnim postrojbama te u razdoblju najvećih i najžeščih ratnih operacija sudjelovao i u jednoj od najpoznatijih bitaka svjetske povijesti, onoj na pacifičkom otoku Iwo Jima.
Josip Kršul bio je jedan od tisuću vojnika koji su se borili na tom otoku, a sudjelovanje u ratu osiguralo mu je američko državljanstvo, karijeru i pristojan, dobar život. Prošle godine Josipa su u njegovom rodnom Selcu, gdje se iz SAD-a vratio u poznim 90-tima, posjetili američki veleposlanik Robert Kohorst i izaslanstvo američke vojske. Na trgu Palih boraca uručili su mu medalju za uzornu službu u vojsci i odličje za službu unutar granica SAD-a i službu na Pacifiku te predali odličja i dokumente koje su o njegovoj službi pronašli u vojnim arhivima.
Šaljiv i simpatičan starčić nije tad ništa rekao, a po riječima nećaka Žarka, koji se posljednjih godina brine o svom tetku, s vremenom sve manje govori, tek tu i tamo nešto prokomentira, zapita ili mu se pak usnama prelomi neka pjesmica od prije sto godina.
No unatoč njegovoj čestoj šutnji, odličnog je zdravlja, kaže nećak Žarko, slabije čuje, no dobro vidi, čita knjige i novine, ne pije nikakve ljekove. Jede sve, popije kavu, čaj, čašu vinca, a ponekad i jutarnju rakij'cu. Svoje vrijeme najrađe provodi na selačkoj rivi, gdje voli odlaziti gotovo svakodnevno, a za toplih dana s nećakom se rado barkom otisne put pučine. Drage su mu i česte šetnje s nečakom, koji ga brižno gura u kolicima dok uživa u svježem zraku, obilazeći mjesta svojeg djetinjstva poput osnovne škole koju je pohađao.
Naime, Josip Kršul rodio se u Selcu 1911. godine, u vremenu kada se živjelo teško i u siromaštvu. Upravo siromaštvo je njegovog oca i brata Jakova početkom 20. stoljeća potjeralo u emigraciju. Kao i mnogi Hrvati tog doba, završili su u Južnoj Americi, točnije Peruu, gdje im se izgubio svaki trag. Otac je, navodno, umro u Limi, krajem '40-tih, dok je stariji brat stradao u potresu rudnika bakra u Hunacavelici.
Sam Josip, u vrijeme Kraljevine SHS, otišao se školovati u Beograd, završivši tamo tehničku školu. Zbog nedostatka posla po povratku u svoje selo, odlazi u Šibenik gdje završava tečaj za telegrafista i postaje pomorac. Godine 1936. u Rotterdamu se ukrcava na brod Zvir, na svoje prvo putovanje, potom obilazeći cijeli svijet, do početka rata.
U osvrt rata, s brodom Kotar zatiče se u luci Galveston u Teksasu, gdje u početku radi u restoranu hrvatskih iseljenika kao perač suđa, a potom konobar. Uključenjem SAD-a u rat, poput tisuće mladih amerikanaca, Josip se priključuje američkoj vojsci, što je, osim patriotizma, bio najbrži put do američkog državljanstva, koje je tad, kao i sad, bilo ključno za napredovanje u karijeri. S otalim marincima ukrcava se na brod za Pacifik, provodeći dane u potpaljublju, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca, a baš kad je zatražio na trenutak izaći udahnuti zrak, prolazili su ispod slavnog Golden Gatea u San Franciscu, koji je Josipa toliko očarao da je odlučio kako je upravo to grad u kojem želi živjeti.
Na Pacifiku ih je pak dočekao pakao, a Iwo Jimu pamti kao dugotrajnu, tešku bitku u kojoj je svakodnevno gledao suborce kako ginu i bivaju ranjavani. Nakon povratka u SAD, vojska se Josipu odužila - mogao je birati grad u kojem želi živjeti, a to je, naravno, bio San Francisco. Tu mu je osiguran i posao održavanja telekomunikacija u Western Unionu gdje provodi cijeli svoj radni vijek.
Upravo u tom gradu, u kojem je obožavao šetati uz rijeku i gdje je u susjednom Watsobville-u, zaljevu Monterey, živjelo mnogo hrvatskih iseljenika, posebice Dalmatinaca, Joše, kako su ga Amerikanci zvali, upoznao je svoju Mildred, tj. Milicu ili Milenu, kako su je zvali Hrvati, a čji su roditelji porijeklom poticali iz Like. Oboje već u srednjim godinama, oženili su se 70-tih, a zajedničke djece nisu imali (Milica je imala kći i sina iz prvog braka).
Nakon njegovog umirovljenja kupili su imanje 60-tak milja od San Francisca gdje su kupili krave, prodavali mlijeko, uredili apartman kojeg su iznajmljivali studentima, a Josip je uz to obavljao vodoinstalaterske i električarske radove. U zlatnim vremenima tadašnjeg gospodarskog booma živjeli su zadovoljno i sretno.
Sve te godine Josip je održavao stalni kontakt s obitelji u Hrvatskoj, a u Americi ga je posjetio i njegov nećak Žarko.
Nakon smrti voljene Milice, Josip se 2012. vratio u Selce kod svoje dvije godine mlađe sestre Jelene, Žarkove majke, koja je nažalost preminula 2015. godine, u 102. godini života.
No osim što je najstarji Hrvat i jedan od najstarijih veterana, Josip se diči i titulom najstarijeg člana riječkog prvoligaša, čije utakmice redovito prati, u rukama držeći dres HNK Rijeke s natpisom na leđima "Kršul" i prošlogodišnjim brojem 108.
Svoj 109. rođendan Josip če proslaviti u krugu najuže obitelji, uz slasnu tortu i čašu slatkog pjenušca.