Josip (94) je maratonac: 'Ljudi su mislili da trčim gasiti požar'

Tijekom života istrčao je najmanje tisuću utrka, a ni danas ne propušta nijednu priliku za treninge i utrke.

Zahvaljujući njima i pozitivnom pogledu na život, Josip Đunđek (94), najstariji trkač u Hrvatskoj, još je u izuzetno dobroj fizičkoj kondiciji. Josip svaki dan prije doručka odvježba oko 15 minuta radi razgibavanja tijela, a svaki drugi dan protrči između 10 i 20 kilometara, ovisno o vremenskim uvjetima, uz kanal rijeke Drave i dravsku šumu, nedaleko od njegove kuće.

POGLEDAJTE VIDEO

Tijelo je stvoreno za pokret 

- Prezadovoljan sam. Zasad nemam nikakvih zdravstvenih problema. Navršit ću 94 godine 16. ožujka. Oduvijek volim prirodu i fizičku aktivnost te me to održalo zdravim i vitalnim. Ljudsko tijelo nije stvoreno za mirovanje, nego za kretanje - kaže Josip koji pomno zapisuje od najranije mladosti svaki svoj trening i utrku na kojoj je sudjelovao.

O tome svjedoče brojni rokovnici i bilježnice koje je tijekom godina ispisao. Osim toga, vodi bilješke i o mjesečnoj potrošnji te bilježi svaku stvar koju je kupio, tako da ima pregled što može i koliko potrošiti od skromne učiteljske mirovine. Kroz dan sređuje bilješke o brojnim utrkama na kojima je sudjelovao tijekom života. Njegov podrum krase stotine pehara, medalja i kolajni. Točan broj im ni ne zna.

Josip živi sam u obiteljskoj katnici na varaždinskoj Banfici od prije dva mjeseca, kad mu je umrla supruga.

Trči od osnovne škole 

No često mu dolaze djeca, sin i kći koji žive u obližnjim mjestima. Rođen je u Lovrečanu, nedaleko od Ivanca, a s roditeljima, dva brata i sestrom se prije polaska u školu, s pet godina, preselio u Varaždin, u kojemu je završio Gimnaziju, a potom i Pedagošku akademiju.

- Trčanjem se bavim od osnovne škole. Često sam odlazio gledati na stadione nogomet ili trkače i onda mi se to činilo jako zanimljivim pa sam prije 20. godine ozbiljno počeo s treninzima i utrkama. Supruga i ja smo radili u osnovnoj školi u Bedekovčini, u kojoj smo i živjeli. Ona je bila učiteljica razredne nastave a ja sam držao tjelesni odgoj. U to vrijeme je rijetko tko trčao i ljudi tad to nisu razumjeli. Mnogi su mi pokazivali da nisam normalan, no to me nije omelo u trkačkoj karijeri. S vremenom su se ljudi priviknuli i nije im bilo čudno moje svakodnevno trčanje od Bedekovčine do Stubice preko Vučjaka što je bilo oko 20 kilometara u oba smjera. Jednom me je na toj relaciji zaustavila neka žena i začuđeno pitala: ‘Gdje gori’. Mislila je da trčim negdje na gašenje požara - smije se Josip.

Josip je sudjelovao na brojnim utrkama u Hrvatskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Austriji, Italiji… Najdulju utrku od 100 kilometara koju je istrčao bila je ona po Varaždinskoj županiji. Ističe da je pokret najvažniji.

Važna je upornost 

- Današnja mladež nema volje za kretanjem, svi su samo na mobitelima i kompjutorima. Savjetovao bih im više gibanja. Mnoge sam nagovorio da trče sa mnom. Krenuli bi i trčali sa mnom nekoliko puta, no onda im se više ne bi dalo. No, ako se samo i jedan trening propusti, ljudima splasne volja.

Bez obzira na kišu ili snijeg, trening treba odraditi. Mnogi malo otrče i već očekuju pobjedu. Ne ide to tako - savjetuje Josip koji napominje da se nastoji zdravo hraniti, ali da jede normalno kao i drugi ljudi. Uglavnom u njegovim obrocima prevladava voće i povrće. Otkako je ostao bez supruge, sam priprema hranu. Televiziju gotovo ne gleda. Kaže nema ni mobitel, auto nikada nije imao ni vozio, ali zato još vozi bicikl.

Davno je bio i inicijator osnivanja Atletskog kluba Varaždin, no danas više i ne ide na velike utrke jer si više ne može priuštiti put, startninu i druge troškove. Ipak, sudjelovao je na svakoj varaždinskoj novogodišnjoj utrci a ove godine u jubilarnoj 40-oj. Jedino je izbjegavao utrke u vrijeme Domovinskog rata. Iz Josipove generacije gotovo više nitko nije živ, a kamoli toliko pokretan i s toliko volje za fizičku aktivnost kao Josip koji nestrpljivo očekuje i priprema se za iduću utrku.