Jergović: Što se to dogodilo Radovanu Fuchsu pa da ozbiljno shvati zločin u Beogradu?

Nakon što je u Beogradu, u jednoj od elitnih gradskih škola, dječak iz pištolja ubio čuvara škole i osmero djece (sedam djevojčica i jednog dječaka), ministar obrazovanja Radovan Fuchs uputio je pismo hrvatskim školskim ravnateljima. U tom je pismu tražio da odmah, u prvi sljedeći ponedjeljak, okupe učenike prije početka nastave. “Događaj u Beogradu je tragedija koja je u svih nas izazvala različita emocionalna stanja. O tome trebamo otvoreno razgovarati jer je to vjerojatno najbolji način nošenja s tim nemilim događajem.” Veli tako hrvatski ministar znanosti i obrazovanja. “Organizirajte da u svakom razrednom odjelu razrednik, stručni suradnik ili drugi učitelj i nastavnik otvoreno razgovara s učenicima o događaju u Beogradu, o tome što su sve učenici saznali i na koje načine su zaprimili informacije, što ih je posebno zastrašilo, zabrinulo ili rastužilo, koja razmišljanja i osjećaje je to u njih potaknulo; potrebno je jasno osuditi taj događaj te osmisliti i izraditi razredni plan postupanja u slučaju da učenici saznaju o bilo kakvom nasilju ili zabrinjavajućim aktivnostima i dogovorima.” Razrađuje plan daljih aktivnosti hrvatski ministar znanosti i obrazovanja.

Da nismo u proteklih trideset godina u kontinuitetu živjeli pod Vladama koje su provodile i zagovarale upravo suprotne stavove, rekli bismo da Fuchs razumno postupa. Umjesto da ignorira događaje u Beogradu i u Srbiji, kao što se to činilo u svim dosadašnjim prigodama, bilo da su događaji zlokobni, bilo da su, što je svakako rjeđi slučaj, donosili nešto pozitivno, ministar prosvjete ispravno ignorira činjenicu da između nas postoje državne granice, nego vođen logikom istoga jezika (otkud to da je najednom jezik postao isti?), bliske kulture i srodnih društava, zbivanja u beogradskoj školi tumači na način na koji ne bi tumačio zbivanja u nekoj američkoj i ruskoj, ili u nekoj portugalskoj, finskoj, švedskoj, norveškoj ili, recimo, madžarskoj školi. Umjesto da školskim ravnateljima poruči da smo mi u Europskoj Uniji, a Srbija nije i možda nikada neće biti, umjesto da im prenese poruke bivše predsjednice Kolinde da smo mi pobjegli s Balkana i nikad se više tamo nećemo vratiti, umjesto da ravnateljima kaže da naše škole sa srpskim školama nemaju ništa, kao što ni naša djeca sa srpskom djecom nemaju ništa, ustvari umjesto da im kaže ono što on i njegovi hadezeovski kamaradi ponavljaju već trideset godina, i što svi njegovi kolege ministri, počev od ministrice i ministrantkinje kulture Nine Obuljen Koržinek govore i u ovom trenutku, na sve ostale srpsko-hrvatske i hrvatsko-srpske teme, Radovan Fuchs ponaša se kao da su Hrvatska i Srbija, bez obzira na međusobne granice i različit stupanj euroatlantske integriranosti, zapravo isti svijet. Kao što je očekivano, logično i uglavnom pozitivno i nepromjenjivo da isti svijet budu dva društva i naroda koji veže jezična, kulturna i povijesna bliskost.

Da je u bilo kojoj drugoj prigodi, da je u bilo čemu drugom, osim u slučaju dječjeg masakra u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar na Vračaru, hrvatski ministar znanosti i obrazovanja na ovakav način tretirao dva društva, dva naroda, dvije kulture i dvije države, u ponedjeljak više ne bi bio ministar. Svi bi se, naime, složili da je, nesretnik, sišao s uma! Ili bi na Trgu bana Jelačića, uz koncelebriranje vrha Katoličke crkve i sudjelovanje političara iz svih stranaka (izuzev Radničke fronte), organizirane demonstracije u kojima bi se tražila ministrova hitna defenestracija. U svakom slučaju, svi bismo morali reći da se s Fuchsom - onim Fuchsom u čijem je mandatu iz lektire izbacivan “Dnevnik Anne Frank”, i u čijem su mandatu odobravani udžbenici u kojima se šire revizionistički, pronacistički i rasistički stavovi - nešto vrlo temeljito izmijenilo. Toliko temeljito da bi u obzir mogle doći samo dvije pretpostavke: ili je Fuchs doživio epifaniju, ili mu se dogodila neka mehanička promjena u mozgu. Ili to više uopće i nije Radovan Fuchs.

Istina je, međutim, u ovom slučaju da se nije promijenilo ništa. Isti je to Fuchs, ista je to Vlada i politika, isti ministri i ista Hrvatska. Isti je to, na koncu, huljski odnos prema kulturi i identitetu, tako da će vam i Obuljen-Koržinek, i Božinović, i Plenković, i svaki među tim fuchsevima pojedinačno, u sljedećem trenutku reći da mi sa Srbima nemamo ama baš ništa. Recimo, Obuljen-Koržinek ne otkupljuje za hrvatske knjižnice knjige hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih pisaca, jer, kobajagi, nisu na hrvatskome jeziku. Ono dijete, međutim, u Beogradu, koje je ubijalo drugu djecu kao da jest hrvatsko dijete. Ili smo nešto krivo shvatili?

Zašto je Fuchs postupio razumno i kako to da s tim nenadanim izlivom razuma u ministrov mozak nikakvog problema nisu imali njegovi kolege ministri, pa tako ni cijela njegova stranka? Fuchs se uplašio za svoje unuke, ako ih ima poput kolege njegovog Božinovića. Pogled mu je, možda, pao na tu ministarsku djecu, u svakom pogledu povlaštenu i zaštićenu, pa mu je, možda, pogled pao i na djecu predsjednika Vlade. Koliko god se ta djeca ne miješaju s običnom hrvatskom djecom, ili, daleko bilo, s djecom iz Beograda i Srbije, njihovu sudbinu Radovan Fuchs ne kani prepuštati političkim proklamacijama svoje stranke. Kao što, recimo, hrvatsku kulturu i znanost, hrvatsku svakodnevicu i život običnih građana Hrvatske, rado i spremno prepušta tim proklamacijama. Kada su njihova djeca i unuci u pitanju, Radovan Fuchs je između razuma i politike razdvajanja svega hrvatskog od svega srpskog izabrao razum. Naravno, ni jednog mu časa ne vjerujemo da misli o tuđoj djeci i unucima. Ako i misli, samo mu je na umu kakve bi užasne posljedice po HDZ nastupile kada bi se u nekoj elitnoj zagrebačkoj školi zbilo ono što se zbilo u elitnoj beogradskoj školi.

Ali postupak Radovana Fuchsa bio bi, bez obzira na sve, za pohvalu, pismo Radovana Fuchsa školskim ravnateljima bilo bi za pohvalu, kada beogradski slučaj ne bi u sebi sadržavao i još nešto. Nije ono dijete ubijalo drugu djecu, nije ono dijete ubilo školskog čuvara, s kojim se, ako je vjerovati predsjedniku Srbije, prethodno dopisivalo sms-porukama, samo zato što se sa samim djetetom zbilo nešto što ga je učinilo takvim. Trideset je godina pripremano njegovo ubijanje, i to hrvatski ministar prosvjete i svi njegovi kolege, kao i svaki mentalno uravnotežen hrvatski političar, vrlo dobro znaju. Slučaj je htio da se ubijanje odvije u Beogradu, a ne u nekom drugom gradu neke od zemalja u kojima vladaju zapravo vrlo bliski političari i politike. Kada se trideset godina projektira lažni svijet, u kojemu se međusobno razumljivi jezici proglašavaju stranima, a međusobno najbliža društva i najsrodnije kulture antagoniziraju se do razine permanentnog ratnog stanja, tada postaje prirodno da i djeca ubijaju djecu. Jer u lažnom svijetu ni ubijanje nije istinito. I ne postoji istina prema kojoj bi se čovjek mogao orijentirati. Nema to veze s video-igrama, s virtualnim svijetom, televizijskim programima, pa čak nema veze ni s vršnjačkim nasiljem i kućnim odgojem. Tamo gdje je sve lažno, ni pištolji ne djeluju tako stvarno. Ni smrt ne djeluje tako stvarno. Sve dok se Fuchs i njegovi na čas ne uplaše za svoje unuke ili za svoje položaje.

Jeste li ikad mogli zamisliti da će se u Beogradu dogoditi nešto o čemu će, po nalogu hrvatskoga ministra prosvjete, učiteljice i učitelji u Zagrebu, pedagozi, psiholozi, vjeroučitelji, razgovarati s hrvatskim učenicima, a da taj razgovor nema za pretpostavku ozloglašavanje Srba? Doista, to je do prije nekoliko dana bio nezamislivo. Sad se, eto, dogodilo, a da još uvijek nismo u stanju do kraja definirati što se to dogodilo. Jesmo li se to, na užas Kolindin, vratili na Balkan? Ili, možda, kako nam se i prethodno činilo, nikamo nismo ni išli? Dobro je, ipak, da ti ljudi imaju djecu i unuke, i da ta djeca i unuci moraju ići makar i u privatne i povlaštene vrtiće, škole, učilišta, gdje im, makar u glavama i srcima njihovih roditelja i djedova, prijeti opasnost od stvarnosti koju su oni stvorili. Prijeti im opasnost od tridesetogodišnje laži koja je počela pucati iz pištolja. Tamo gdje djeca ubijaju djecu, krivnja je na odraslima. Tamo gdje djeca jedu kiselo voće, odraslima trnu zubi.