'Jeftina utjeha par sati nakon smrti Princea: Geniji ne umiru'

Nakon smrti glazbenika Princea, Romano Bolković je objavio osvrt na osamdesete godine prošlog stoljeća, razdoblje New Wavea i vrijeme kada su glazbenom scenom drmali Prince i Bowie.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti: 

'Plesali smo zatvorenih očiju
Za Capt.Echoa
Noć je bila kao hi-fi linija: mat-crne boje, s palucavim žutim, zelenim i crvenim svjetlima, a curice su, nesvjesne da to čine, ponavljale desetljeće staru Figijevu doskočicu: Ovdje je večeras tak dobro da jedva čekam da dođem sutra. To desetljeće prije Zagreb je bio grad kao nikad prije, ali u savršenom nesporazumu sa svijetom: Curtis se objesio, a Jajo je pjevao: Mi plešemo. New Wave preveden na hrvatski nije bio Novi val gotike Siouxie and the Banshees, melankolije Durutti Column, a o Tuxedomoon, Cabaret Voltaire ili The Residentsima da i ne govorimo. Tako je to izgledalo iz moje perspektive, ali ja sam onaj privilegirani slušatelj kojemu je Curtis pisao svoje krivovjerne mise, teenager upravo na pragu punoljetstva, odrastao na posljednjim odbljescima flower-powera, na Roryu Gallagheru i Greateful Death, i možda se psihodelija generacije Woodstocka mome naraštaju objavila na sceni Madchestera.
Danas živim i u Berlinu i savršeno shvaćam da tada nisam razumio Bowiea berlinskog razdoblja, iako je upravo ta trilogija razlog zbog koje će već u prvoj polovini osamdesetih ceremonijalmajstor kazati: Let's dance! Ja tada nisam, ali on jest vidio kuda sve to ide, i da nije naredio tu opscenu zabavu, tko zna bi li itko ostao živ da o njoj priča. Ta, ionako je iz toga doba ostala uzrečica: Tko je u osamdesetima živio, taj ih se ne sjeća.
Htio sam najkraće što mogu objasniti nesporazum o kojem sam uvodno govorio: sažima ga ime banda Dead Can Dance: s jedne strane smrt, s druge ples, baš kao u njihovoj muzici: s jedne gregorijanski korali, s druge afrička poliritmika. Dance macabre, ukratko, to je bio New Wave, a mi toga nismo bili svjesni, iako se, gledano unatrag, sve činilo tako jasnim da je naprosto nevjerojatno kako smo previdjeli da dok radosno pjevamo: We're on a road to nowhere, doista odlazimo u ništavilo. U devedesete, da skratim.
Taj odnos smrti i plesa izgleda da X generaciji postaje jasan tek sada, ove pohlepne godine, kad smrt uzima kao dijete koje jede trešnje, isprva najbolje, da bi na kraju pozobala sve: uzela je i Bowiea i evo Princa, ali valja sebi priznati da je sada samo pitanje trenutka kad će sljedeća tužna vijest. Iako se činilo da Bowie u svojim transformacijama odlazi u smrt kao leptir, duša oslobođena svoje zemaljske čahure, baš je on bio svjesniji svoje smrtnosti no drugi: dobro je netko uočio da je ključno pitanje moguće cijelog njegovog opusa koliko nam je vremena preostalo i što s njime učiniti?
Već par sati nakon Princeove smrti pojavila se jeftina utjeha: Geniji ne umiru. Da, jedan je naredio Let’s dance!, a drugi, zanimljivo, Let’s go crazy! Princ nam naoko ne ostavlja nejasnoća: on je tu da nam kaže o afteru, a to je svijet of never ending happines, jer u ovom svijetu, veli Things are much harder than in the after world, In this life you're on your own, i onda dolazi punch-line:
And if the elevator tries to bring you down
Go crazy, punch a higher floor!
I sada, ostaje nam nadati se da je Prince tamo gdje i spada, na higher-flooru, a opet, Pills and thrills and daffodils will kill.
Nije Little Richard ono što ih ujedinjuje, iako ih spaja: bez obzira na razlike u svjetonazoru, Bowiev misticizam i Crowleya i Princeovo kršćanstvo i Jehovine svjedoke, oba ova genija veže svijest o kraju: Princeova opaska o molitvama koje moramo sačuvati jednaka je Bowievom testamentalnom spotu. Bowie, dandy, otišao je na artistički moguće najuglađeniji način; Prince, distingviran gospodin koji je desetljećima živio s bolešću ne opterećujući nas njome, iz uljudnosti se povukao na imanje u Minnesoti predosjetivši kraj. U mjeri u kojoj je Bowie bio svjestan da u i smrti mora biti javan, pa u Lazarusu kaže: everybody knows me now, Prince je jednako bio dosljedan u svojoj diskreciji, povukavši se u intimu svoga posjeda, umrijevši sam.
Soundtrack moje generacije glazba je koja je obećanje da će sve biti dobro večeras, ili barem s one druge strane. Olako obećanje: glazba ionako čini tijela bestjelesnima: u plesu ne pleše plesač nego ples sam, i to zna svatko tko je barem jednom plešući zatvorio oči, koncem osamdesetih, recimo, u Kulušiću.
Tada smo bili premladi da bismo htjeli biti besmrtni.
Sada, kada naši heroji odlaze, prestari smo da u to vjerujemo.
Ako možda i jest tako, dovoljno smo pametni da shvatimo kako ipak ostaje pustoš: ovoga svijeta, njihovim odlaskom.
Cijeli svoj život razmišljam o tom odnosu smrti i plesa glazbe moje mladosti.
Sada mi se čini da i ne mogu jasno vidjeti granicu: pustim The Cross, i nakon par taktova zaplačem.'