Je li užičko kolo najgore zlodjelo u hrvatskoj policijskoj povijesti?

Kadetkinja Policijske akademije izbačena je naglavce iz škole, jer je inicirala snimanje i objavu na društvenim mrežama snimke na kojoj se vidi kako kadeti igraju užičko kolo. Ovaj događaj zanimljiv je po mnogo osnova. Ali prva je što je riječ o najbrže postignutom pogotku u povijesti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Naime, ta mlada djevojka, kojoj na žalost ne znamo ime, policajka je, pripravnica ili učenica za policajku, kojoj je uspjelo da učini takav prekršaj zbog kojeg se prema pravilima Hrvatske policije, MUP-a i ministra Božinovića najbrže leti iz službe. U posljednjih trideset godina hrvatski policajci, tojest pojedini među njima, ubijali su, silovali, pljačkali banke, premlaćivali građane i radili koješta drugo što bi ih znalo odvesti i na dugogodišnje robije, ali nijednome i nijednoj među njima nije pošlo za rukom da učini nešto što je toliko nedvosmislen zločin da se zbog njega odmah, bez istrage, suda i pravomoćne presude, leti iz službe ili iz škole. Dok se grijeh i zločin umorstva, ili grijeh i zločin silovanja moraju potvrditi kao grijeh i dokazati kao zločin, e da bi hrvatski policajac ili policajka izgubili ovlasti da se u ime Republike Hrvatske bave represijom nad građanima, grijeh i zločin užičkog kola u svijetu Hrvatske policije i Ministarstva unutarnjih poslova nisu podložni potvrdi i dokazivanju. Užičko kolo je, dakle, majka svih zlodjela, simbolički zločin koji u sebi sadrži i umorstvo i silovanje i pljačku banke i premlaćivanje građana i zlostavljanje migranata fizičkom silom i primoravanjem da pjevaju ustaške pjesme. Užičko kolo praroditeljski je grijeh i zločin. Adam i Eva su se prasnuli u rajskome vrtu, a naši su stari u Jugoslaviji igrali užičko kolo.

***

Ali nije ovo prvi put da je netko od njihove djece počinio u Hrvatskoj taj strašni grijeh i taj zločin svih zločina, pa zaigrao užičko kolo. Zbilo se to već 2016, kada su navijači Vatrenih, nakon pobjede u kvalifikacijskoj utakmici s Turskom, na nekom od europskih aerodroma zaigrali užičko kolo. Bilo je to kao u nekoj od imaginarnih Babukićevih avantura: pola Hrvatske se tome obradovalo, drugo pola, ono božinovićevsko, policijsko i pobožno domoljubno, se posramilo. Vjerojatno su to bila neka gastarbajterska djeca, koja naivna i nevina, nisu znala da je užičko kolo za pravoga Hrvata zlodjelo i grijeh.

Premda je to, zapravo, čudno. Kao što je i sve drugo u vezi nas čudno. Kolo jedan je od značajnijih južnoslavenskih prinosa europskoj kulturi. Premda nije samo naše i premda se i drugdje igra kolo, koreografija, stilizacija, ritam i svojevrsna hipnotička unutarnja forma kola, u kojoj su sublimirani veselje, slavlje, ponos, zanos, identitet zajednice, u južnoslavenskim su kolima izvedeni do neke više jasnoće. Mi imamo kolo i epski (te lirski) deseterac, i po tome jesmo ono što ustvari jesmo. Problem je, naravno, u tome što to kolo, kao i deseterac, dijelimo sa Srbima. Kao što i gotovo sve vrijedno što imamo dijelimo sa Srbima i s ostalim narodima među kojima živimo. Kada bismo se odrekli svega što dijelimo sa Srbima, ne samo da bismo ostali bez jezika i cjelokupne kulture koja je iz jezika proizašla, nego bismo, eto, ostali i bez kola. Proveli bismo se kao kadeti Policijske akademije pod Božinovićem i njegovom bratijom.

***

Užičko kolo relativno je novo. Vjerojatno je nastalo tek u dvadesetom stoljeću. Kako je od Užica, tako je jamačno srpsko. Ali kako su Hrvati dvadeseti vijek, kao i nekoliko prethodnih, provodili sa Srbima, užičko im se kolo podvuklo pod kožu. Teško bi ga i policijski pendreci istjerali. Ljudi ga vole, jer je pomalo šašavo. Užičko kolo je rokoko kolo, s viškom ukrasa. Igra se dva koraka udesno, pa u mjestu, pa dva koraka nazad, s mnoštvom slobodnih elemenata. U užičkom kolu sklad se postiže isključivo kolektivnim osjećajem za ritam, jer je previše toga u tom kolu slobodno. Zato je smiješno kad ga igraju neznalice. A upravo zbog tog humornog elementa, rado će ga svi zaigrati. Pogotovo što u njemu nema nikakve politike, ničije ratne slave, velike povijesti, krupnih identiteta… Užičko kolo je zdrava i savršeno bezazlena srpska i srbijanska forma, koja nikoga ne ponižava i ne uskraćuje za nešto što je njegovo. Savršeno otvorena forma, u koju se ulazi svojom voljom. Je li neprimjereno da kadeti Policijske akademije u Hrvatskoj igraju užičko kolo. Možda i jest, ako loše pletu nogama. Možda i jest, ako su mrtvi pijani. Možda i jest, ako imaju lošu koordinaciju pokreta. Ali jednako bi bilo neprimjereno i da loše igraju bilo koje drugo kolo. Recimo, neko od onih veličanstvenih i moćnih gluhih kola, kakvih je duž dinarskoga masiva, među lokalnim Hrvatima i Srbima. Malo toga u našoj je kulturi tako savršeno stilizirano, te samim tim i toliko vrijedno poštovanja kao, recimo, vrličko kolo. Ili, drukčije a isto, glamočko kolo. Gluho, mutavo, šuplje kolo, kolo bez muzike, kolo bez policije i bez šuplje, mutave i gluhe policijske pameti. Neka se srame oni koji su mladu djevojku potjerali iz škole, samo zato što u užičkom kolu nije vidjela nikakvo zlo! Neka se srame oni koji su dali otkaz djevojci koja u srpskoj kulturi nije prepoznala apriorno zlo. Doista, zar bi ona mogla biti policajka po mjeri Policijske škole iz koje je izbačena?

***

Postoje otvorena i zatvorena kola. Najmanji oblik zatvorenog kola je - plesni par. Većina kola su otvorena. Svako od njih ima kolovođu. To je onaj koji ide prvi zdesna. Po njemu je nastala jedna od zlokobnijih riječi u našemu jeziku. Poznaje tu riječ svaki govornik hrvatskoga, kao i svaki govornik srpskog jezika. Ona postoji u rječnicima oba jezika. Kolovođa je obično netko tko je grupu naveo na opačinu, na zlo ili na pobunu. Kolovođom se, međutim, neće nazvati vođu revolucije, vođu ustanka ili vođu neke organizirane općenarodne manifestacije. Trajući predugo u metafori jedna je riječ tako poprimila negativno značenje. Ali to nam pomalo pokazuje i kakav je status samoga kola u kolektivnom imaginariju našeg jezika. Premda se lokalne zajednice ponose svojim kolima, a nacionalne kulture se folklorom štite i brane od drugih nacionalnih kultura, kolo je u biti čin slobodne volje. Kolo je protivno represiji, u kolo se nikog ne da utjerati. Kolovođe su stoga protivne onima koji represiju provode. I možda su u Policijskoj akademiji, ipak, znali što čine. Ipak je ta mlada djevojka kolovođa. Svaka joj na tome čast, pa makar i ne znala što čini.