Je li Andreju Plenkoviću, djetetu komunizma, sram bilo Macronu spomenuti generala Ljubu Ilića

Svaka čast što su hajdukovci Macronu poklonili kopiju povelje kojom je De Gaulle 1945. godine Hajduk proglasio Počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske. Međutim, propust je što se nitko nije sjetio Splićanina koji je zapovijedao slobodnim teritorijem okupirane Francuske, dok se De Gaulle krmeljav budio u egzilu u Londonu. To je teški autogol, posebno ako se zna koliko Francuska i Macron drže do antifašističke baštine, kaže nam to jedan hrvatski diplomat koji je godine svoje duge karijere proveo upravo u Francuskoj i još nekoliko zemalja zapada Europe. Na nedavnom svečanom ručku u Zagrebu, gdje se francuski državni lider Emanuel Macron susreo sa stotinjak hrvatskih uglednika koji svojim radom i životom povezuju dvije zemlje, nitko se nije sjetio došapnuti mu ime tog Splićanina, Hrvata, kojeg je nezasluženo prekrila prašina povijesnog zaborava. Od amnezije pate i Splićani. Ni na proslavi 109. rođendana Hajduka, gdje je čestitke uputio i francuski veleposlanik Gaël Veyssière, nitko od okupljenih splitskih uglednika Francuzima da spomene tog čovjeka. Da ne duljimo, radi se o Ljubi Iliću, Splićaninu, pariškom studentu, arhitektu, generalu, diplomatu, nositelju brojnih španjolskih i francuskih ratnih odličja, trećem suprugu jedne od najvećih opernih diva 20. stoljeća Milke Kunc. Bijaše to jedini stranac kojemu je Francuska u Drugom svjetskom ratu dala čin generala! Za svoje junaštvo Ilić dobiva najviše francusko odličje Red Legije časti i Ratni križ. Ušao je u francuski pokret otpora 1943., kad nitko još nije bio posve siguran u ishod Drugog svjetskog rata. Godinu dana kasnije francuski Nacionalni vojni komitet Ilića imenuje zapovjednikom Južne zone Francuske i zapovjednikom svih stranih postrojbi koje se na francuskom tlu bore protiv njemačkih trupa. De Gaulle mu potpisuje ukaz o dodjeli generalskog čina. Dok se De Gaulle preko radija sunarodnjacima obraćao iz Londona, Ilić je s Francuzima lomio njemačke divizije i zapovijedao slobodnim dijelom francuskog teritorija. Kraj Drugog svjetskog rata dočekuje kao jugoslavenski vojni ataše u Parizu, ali i kao član Stožera savezničkih snaga u Europi kojima je zapovijedao general Dwight Eisenhower. Vitke atletske figure teško je mogao proći nezapažen u Stožeru savezničkih snaga, a nema dileme da se susretao i s Eisenhowerom. Ilić je bio jedini Titov general koji je imao dva generalska čina: jugoslavenski i francuski. Nakon rata ostvario je, blago rečeno, impresivnu diplomatsku karijeru. Vodio je diplomatske misije u Meksiku, Brazilu, Urugvaju, Paragvaju, Čileu i Boliviji. Biva imenovan za ambasadora u Norveškoj, Meksiku, Danskoj i Švicarskoj. Bio je jedan od najboljih, najbolje školovan i jedan od najcjenjenijih iz jugoslavenske diplomatske riznice s golemim životnim i profesionalnim iskustvom na svim razinama.