U hodnicima koji vode u upravu desetljećima je visjela ova fotka. Prolazili su članovi svaki dan pored nje donoseći odluke koje su uništile pulski Uljanik. Mocko kaže: "Svi su krivi! Svi!"
'Ja sam čovjek s fotografije, to je slika sretnijih dana Uljanika'
Evo me, tu sam! Na izblijedjeloj staroj slici sa svojim mornarima. Ja sam trideset godina radio u Uljaniku kao mornar. Zaljubljen sam u Uljanik i danas iako sam u mirovinu otišao još 1997.godine. Na toj slici nas ima tek nekoliko živih.
Neki nisu dočekali ovo što se događa sa škverom danas. Ostala je tek slika sretnih dana nekadašnjih nasmijanih radnika, priča nam Mihajlo Mocko.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Ta slika mu, kaže, znači sve - prijateljstvo, sjećanje na divne dane, posao koji mu je donosio kruh, zajedništvo i poštovanje. Sve što se danas izgubilo.
- Bože, koja su to sretna vremena bila. Ova slika je život, rad, ponos. Imena ljudi sa slike gotovo se i ne sjećam, ali prezimena bih mogao. Davno je bilo: Peruško, Zahtila, Benčić, Blašković, Banović Josip, Iveša, Ismet Osmanović, Ivan Dokić, Debeljuh Josip, Pačić i Jelavac. Njih se sjećam sa slike. Moji prijatelji, mornari - prisjetio se Mocko, koji je došao u Uljanik 1967. godine i isprva je radio kao izolater.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća radnici su gradili svoje domove, pa je i Mocko došao u Valbandon kraj Pule. S njim je došao i Branko Glišić, koji je u Uljaniku radio kao ronilac.
- Kuće bismo gradili na način da smo kupili zemljište, ali Uljanik je osnovao zadrugu koja je u naše ime organizirala svu papirologiju, komunalije, ma sve! Morali smo samo potpisati za kredit, koji smo potom dobili svatko iz svojeg OUR-a. Uljanik je preuzeo financije, a mi smo potpisali - prisjeća se Mocko.
Teško mu je gledati Uljanik u ovome stanju, gotovo nestvarno mu je da taj div nakon 163 godine odlazi u povijest.
- Svi su krivi, svi! Otišao sam davno, ali za ovo krivim upravu, Vladu i radnike što su šutjeli kad su vidjeli kamo sve ide. Ipak su najmanje radnici krivi, ali trebalo se prije reagirati. Svi su to znali - kaže Mocko.
Kaže da se do devedesete moglo još nekako intervenirati. Sad je kasno...
- Tad je još postojao zbor radnih ljudi, koji je reagirao i kad nije bilo papira u zahodima. Ali nakon toga je ušao imaginarni strah među radnike. Počelo je stiskanje na nacionalnoj osnovi pa su svi šutjeli, a kad zamre sloboda izražavanja, ostaje: ‘Ti šuti ili ideš kući’ - kažu nam bivši uljanikovci.