Izbo trudnu curu 88 puta: Sud mu smanjio kaznu za 5 godina

Vrhovni sud Republike Hrvatske je djelomično prihvatio žalbu optuženog Davida Komšića i njegovih roditelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu te je preinačio prvostupanjsku presudu i optuženika osudio na kaznu dugotrajnog zatvora 25 godina za kazneno djela teškog ubojstva na okrutan način.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:26

specijal david komšić se kaje zbog ubojstva krsitine krupljan

Podsjetimo, David Komšić (20) je 88 puta nožem ubo i porezao svoju bivšu djevojku Kristinu Krupljan (19) koja je preminula od težine ozljeda. U trenutku napada Kristina je bila trudna s drugim muškarcem. Komšić ju je ubio dok su nakon večere sjedili u njenom automobilu ispred ulaza zgrade u Prilazu sv. Josipa Radnika na zagrebačkoj Volovčici, gdje je Kristina živjela s mamom.

Sa suvozačkog mjesta gdje je sjedio, Komšić je Kristinu lijevom rukom pritisnuo na vozačko sjedalo kako se ne bi mogla osloboditi i micati. Potom ju je 73 puta ubo nožem te joj zadao još 15 ubodno-reznih rana po tijelu i glavi, većinom u vrat i glavu.

Komšić je početkom travnja prošle godine na Županijskom sudu u Zagrebu nepravomoćno osuđen na 30 godina zatvora. 

KRISTININA MAJKA: 'Da se on kajao što ju je ubo 88 puta, odmah bi izrazio žaljenje'

Kod izricanja ove kazne Vrhovni je sud Republike Hrvatske vodio računa u svim olakotnim i otegotnim okolnostima te ocijenio da olakotne okolnosti na strani optuženika nisu pravilno utvrđene niti dostatno vrednovane. Osim toga, neosnovano je uzeta u obzir osuda zbog kaznenog djela izazivanje prometne nesreće jer je ona postala pravomoćna nakon počinjenja kaznenog djela za koje je sada proglašen krivim.

BEŠĆUTAN I BAHAT Komšić dobio još godinu i pol: Kazne mu rastu, a on se ne kaje

Uz sve olakotne i otegotne okolnosti, odiozan zločin kojim je mlada djevojka izgubila život pateći pri umiranju više nego li druge žrtve u sličnim situacijama, sigurno zaslužuje oštru kaznu. Zato izrečena kazna dugotrajnog zatvora predstavlja primjerenu i nužnu kaznu koja može dostatno utjecati na optuženika, ali i na sve ostale građane da više ne čine kaznena djela te shvate da je njihovo činjenje pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Tako odmjerena kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik nanio, ne samo obitelji žrtve, nego i društvu u cjelini.

Protiv ove presude dopuštena je žalba jer je izrečena kazna dugotrajnog zatvora. O žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud.

Vrhovni sud obrazložio je umanjenje kazne Davidu Komšiću: 

U pravu su optuženik, kao i njegovi roditelji kada ukazuju da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna. Time, ujedno, nije osnovana žalba državnog odvjetnika koji predlaže strože kažnjavanje. Naime, olakotne okolnosti na strani optuženika nisu pravilno utvrđene niti dostatno vrednovane.

Prije svega, pogrešno je utvrđenje suda prvog stupnja da optuženik "niti držanjem niti riječima ni u jednom trenutku pred sudom nije iskazao žaljenje i kajanje". Nasuprot tome, u svom iskazu tijekom istrage on je izričito rekao "da mu je žao što je do svega došlo", a ta je obrana na raspravi pred sudom pročitana. Imajući u vidu iskaze svjedoka koji su s optuženikom bili u kontaktu neposredno nakon događaja i koji potvrđuju da je on povraćao i plakao ponavljajući K., K. ... zovite hitnu i policiju", očito je da žaljenje optuženika iskazano tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije bilo samo formalne prirode, a što potvrđuje i njegovo držanje tijekom sjednice žalbenog vijeća. Konačno, optuženik od početka do kraja postupka nije poricao objektivni učin kaznenog djela. Stoga su u pravu žalitelji koji ukazuju da je odnos optuženika prema vlastitom djelu prije trebalo cijeniti kao olakotnu, nego li kao otegotnu okolnost, kako to cijeni sud prvog stupnja.

Nadalje, neosnovano je optuženiku cijenjeno otegotnim činjenica što je osuđivan presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kmp-3/17, pravomoćnom 15. prosinca 2017., zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 6. KZ/11, budući je ista postala pravomoćna nakon učina predmetnog kaznenog djela. Stoga je optuženik, iako prekršajno kažnjavan u dobi maloljetstva, tempore criminis bio neosuđivan. To, međutim, ne sprječava sud da ocijeni ukupno ponašanje optuženika tijekom života, pa i nakon kritičnog događaja, ali tada s drugim značajem pri odmjeravanju kazne.

Što se tiče utvrđenih otegotnih okolnosti, nije u pravu optuženik kada tvrdi da mu se iskazana okrutnost pri učinu djela nije smjela istovremeno cijeniti kao kvalifikatorna i otegotna okolnost. Naime, ne radi se ovdje o nedopuštenom "dvostrukom vrednovanju" na
koje žalba ukazuje, već o tome da je sud, sukladno čl. 47. KZ/11, prilikom izbora vrste i mjere kazne dužan cijeniti jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, pa kada, kao ovdje, ocjeni da način na koji su realizirane okolnosti iz zakonskog opisa djela teškog ubojstva ukazuju na iznimnu kvalitetu i intenzitet izvršenja koji prelazi dimenzije tipičnog, tada nema zapreke da ih cijeni i kao otegotnu okolnost. Ozljeđivanje oštećenice u čak 88 navrata svakako nadmašuje "prosječnu" okrutnost koja to djelo uobičajeno čini teškim.

Slijedom navedenog, kada se cijene, osim ovdje navedenih, i druge olakotne okolnosti na strani optuženika tj. njegova bitno smanjena ubrojivost i mlađe punoljetstvo u vrijeme događaja, koje okolnosti kada ih sud ne primijeni kao zakonski osnov za ublažavanje kazne sigurno imaju izrazito olakotan značaj, tada optuženika treba osuditi na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina.

Ovako odmjerena kazna u dostatnoj mjeri odražava i brojne otegotne okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi, a prije svega činjenicu da je optuženik i ranije fizički zlostavljao oštećenicu, da je djelo motivirano posesivnošću i ljubomorom kao niskom pobudom, a posebno da je bio svjestan njezine trudnoće pa je činom ubojstva majke uskratio i pravo na život i tom biću, što ovaj žalbeni sud cijeni posebno otegotnim.

Suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, izricanju strože kazne dugotrajnog zatvora nema mjesta jer je optuženik u vrijeme događaja bio izrazito mlada osoba s nenavršenih 20 godina života, a sve otegotne okolnosti, koje se sada ponavljanju u žalbi, već
dovoljno cijenjene. Ovo tim više jer državni odvjetnik potrebu strožeg kažnjavanja prvenstveno izvodi iz tvrdnje o počinjenju kaznenog djela ubojstva iz bezobzirne osvete, a što zbog naprijed navedenih razloga nije osnovano.

Zaključno se može reći da ovaj odiozan zločin kojim je mlada djevojka izgubila život pateći se pri umiranju više nego li druge žrtve u sličnim situacijama, sigurno zaslužuje oštru penalizaciju jer se takvim ponašanjem opasno ugrožavaju temeljna ljudska dobra i moralne vrijednosti društva. Zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina predstavlja primjerenu i nužnu kaznu koja može dostatno utjecati na optuženika, ali i na sve ostale građane da više ne čine kaznena djela te shvate da je njihovo činjenje pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Tako odmjerena kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik nanio, ne samo obitelji žrtve, nego i društvu u cjelini.