Izazvali bijes Moskve: Poslali im u glavni grad 5000 tenkova

Sovjetske, poljske, mađarske i bugarske snage umarširale su u glavni grad tadašnje Čehoslovačke tijekom noći s 20. na 21. kolovoza proje točno 50 godina kako bi brutalno, uz tenkove na ulicama, slomili ono što su smatrali opasnim političkim razvojem događaja. To je bila reakcija na pokušaj provođenja demokratskih reformi poznatijih kao Praško proljeće.

Moskva i njezini komunistički saveznici prvi dan invazije u Čehoslovačku su poslali 200 tisuća vojnika, a broj je kasnije narastao na 600 tisuća. Poslali su i 5000 tenkova. U prvih nekoliko dana ubijeno je oko sto ljudi, a 500 teže ranjeno.

'Socijalizam s ljudskim licem'

Naime, na političku liberalizaciju koja se od siječnja 1968. počela događati u Čehoslovačkoj, sovjetske vođe od početka nisu nimalo blagonaklono gledale. Reformističku struju u Komunističkoj partiji kojoj je predvodnik bio Aleksandar Dubček i val demokratskih promjena koje su se događale shvatili su kao prijetnju njihovoj vlasti nad zemljama Istočnog bloka. Dugoročno, smatrali su, sve te promjene mogle bi uzdrmati čehoslovačku pripadnost Istočnom bloku.

A nevjerojatne stvari su se tada počele događati u toj komunističkoj zemlji strogo kontroliranoj iz Moskve. Do ljeta 1968. godine ukinuta je cenzura, procvjetala je otvorena diskusija u novinama i časopisima.

Prikazuju se dotad zabranjeni filmovi, sluša se suvremena glazba, vode se javne rasprave u slobodnom duhu. Neki su čak doveli u pitanje sam opstanak komunističkog režima. Dubček je radio na procesima koje je on nazivao 'socijalizam s ljudskim licem'. 

Zauzeli grad, uhitili ih sve

Do kolovoza, Moskva je izgubila strpljenje, poslala tenkove i vojsku i u krvi ugušila reforme. Zauzeli su glavni grad. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani da zauzmu zemlju jer su ih lojalni čehoslovački komunisti zatražili 'bratsku pomoć protiv kontra-revolucije'. Pismo koje je pronađeno 1989. pokazuje da je poziv na invaziju zaista postojao. 

Aleksandar Dubček je pozvao narod da ne pruža otpor. U noći je kompletan Politbiro Komunističke partije Čehoslovačke uhićen.

- Posvetio sam cijeli svoj život suradnji sa Sovjetskim Savezom, a oni su mi to učinili. To je najveća tragedija moga života, rekao je Dubček prije nego što su ga uhitili, tenkom odveli u Moskvu i poniženog prisilili da potpiše protokol o 'normalizaciji situacije'. 

'To je bio snažan udarac SSSR-u'

Dubček je smijenjen godinu poslije i ušutkan. Nacija se pomirila sa sudbinom i unatoč žrtvama poput one studenta Jana Palacha, koji se zapalio na glavnom praškom trgu u nadi da će ponovo potaknuti na borbu, Praško se proljeće ugasilo.

Demokracija će se vratiti u Prag tek Baršunastom revolucijom 1989. godine. 

Sociologinja Jirina Siklova smatra da je Praško proljeće bilo velik uspjeh jer je zadalo snažan udarac SSSR-u i njegovu ugledu u svijetu.

- 'Socijalizam s ljudskim licem' ostao je zapamćen kao druga mogućnost. Nismo morali imati socijalizam sovjetskog tipa s njegovim zastranjenjima - mišljenja je Siklova.

'Tada sam dobio imunitet na politiku za cijeli život'

Naš proslavljeni filmski redatelj i scenarist Rajko Grlić (69) u to je vrijeme studirao u Pragu i aktivno je sudjelovao u intelektualnim i političkim previranjima Praškog proljeća. Bio je i član studentskog štrajkačkog komiteta Praškog sveučilišta u vrijeme sovjetske okupacije Čehoslovačke.

- Tada sam prvi i zadnji put povjerovao u političku opciju i vidio kako se ona raspala. Time sam dobio imunitet na politiku za cijeli život - rekao nam je svojedobno redatelj koji je u Pragu proveo četiri studentske godine, od 1967. do 1971. godine.

Što je bio Prag te 1968. godine ovim riječima je opisao:

- Rano poslijepodne u travnju. Mnoštvo se ljudi sakupilo na Staromjestskim Namjestima, u srcu starog Praga. Sve oči su bile usmjerene prema balkonu na sjevernom pročelju. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor. Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa ljudi, sastavljena od pisaca, glumaca, slikara, režisera.

Gledali su prema balkonu iznad njih na koji je, u istom trenutku kada i Dubček, izašao stari praški klošar. Dubček je započeo svoj govor uz burno odobravanje mase. Na drugoj strani trga klošar je istovremeno počeo izgovarati potpuno nepovezane fraze, neke nerazumljive riječi. Uglavnom dobro se zabavljao kao i njegova publika koja ga je burno bodrila. To je bio Prag ‘68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko može odoljeti, rugali su se sami sebi - prisjetio se Grlić.

Šest mjeseci kasnije, kada su ruski tenkovi već pokopali Praško proljeće, Grlić se ponovo našao na istom trgu. 

- Bio je to dan na koji se u Pragu vojnom paradom slavila godišnjica Oktobarske revolucije. Novo državno vodstvo nije se usudilo organizirati vojnu paradu, ali je odlučilo obnoviti običaj da se na velike praznike, uz čehoslovačke zastave, na svim javnim zgradama istaknu i zastave SSSR-a. Bio je prvi puta nakon okupacije da su se na praškim fasadama zavijorile crvene zastave - ispričao je naš poznati redatelj.

- Elamr Klos je držao sat režije na FAMU. Bio je sumrak. Padala je neka sitna kiša. Čuli smo žamor s ulice, pogledali kroz prozor i ugledali omanju grupu ljudi kako stoji pred Narodnim kazalištem. Na njegovom su pročelju visjele dvije velike, dvadesetak metara duge, sovjetske zastave. Gomila je uspjela dohvatiti prvu zastavu i uz veliki je napor strgnuti s pročelja. Aplauz je odjeknuo ulicom. Uskoro je strgnuta i druga zastava.   

'Djeco idite kućama'

Prekinuli smo klasu i izašli pred kazalište. Grupa ljudi se počela kretati. Na njenom su čelu dva mladića nosila narančasti plastični tuljac s kojim se označuju radovi na cesti. Na njemu se vrtjelo žuto titravo svjetlo. Kretali su se u tišini istim onim putem kuda se nekada kretala vojna parade. Zastala bi pred svakom zgradom sa sovjetskom zastavom, obavila isti ritual trganja i krenula dalje - prisjetio se Grlić svjedok tog uzbudljivog i dramatičnog vremena.

No, policija se nije pojavljivala. Čak ni ruske patrole koje su u džipovima danonoćno obilazile grad. No, kad je povorka narasla policija je odlučila intervenirati. Došli su i blindirani autobusi koji su trebali odvesti uhapšene demonstrante. Čekao se trenutak kada ce početi tučnjava. Igrom slučaja našao sam se u prvom redu. Policajac koji je stajao točno ispred mene, sredovječni muškarac dobroćudnog izgleda i pivskog trbuha, govorio je molečljivim tonom; "Djeco, idite kućama. Mislite da se meni ovdje stoji? Molim vas, idite kućama". I masa se uskoro razišla - opisao je Grlić te istaknuo da "kao nekome tko je rođen na jugu Europe, u prostoru gdje se ljudi strašno lako pale na patos i gdje krv ključa i na puno manjim temperaturama", ove su dvije scene s početka i kraja Praškog proljeća otvorile i zatvorile čitav jedan svijet.