Problem je što se ova franšiza (uzmi kalašnjikov i kreni u pohod) širi brzo poput korova i jednako teško zaustavlja. Ipak, znamo njena izvorišta te znamo gdje i kako treba početi opsežnu, dugu, napornu akciju prevencije
Iz srpskog primjera trebamo naučiti lekciju: Zlo je među nama, borimo se da ne naraste
Iz srpskih primjera treba učiti - kako ne treba raditi. Prva reakcija vlasti nakon prvog masovnog ubojstva bila je da je riječ o (pervertiranom) izrazu zapadnih vrijednosti. To je opasno samoobmanjivanje. Srpska kultura autonomno proizvodi i veliča nasilje, i to već desetljećima. Bilo bi neobično da ono nije urodilo zlim plodovima. Devedesetih je na beogradskom asfaltu ubijeno desetke mafijaša, kao u Chicagu. Oni, međutim, nisu stigmatizirani - kinematografija i mediji učinili su od njih heroje, ikone, koje su mladi rado slijedili. Novinar Vanja Bulić imao je vrlo gledanu emisiju s tim “kontroverznim” poslovnim ljudima. Kristijan Kiki Golubović, jedini preživjeli iz filma “Vidimo se u čitulji” (smrtovnici), danas je ultimativna zvijezda TikToka, ali kako smo vidjeli, ni škole mu nisu nepristupačne. Srpska kinematografija (tu je sličnost s američkom) glorificira prijestupnike. Na ulicama Beograda vide se murali posvećeni Ratku Mladiću, na tribinama stadiona ori se: “Nož, žica, Srebrenica” (ni naši navijači nisu nevini).
Osuđeni ratni zločinci nisu sramežljivi gosti rubnih medija (kao kod nas, a i to je previše), nego ugledni komentatori medija srednje struje koji su, gledamo li genezu problema, već 80-ih počeli slaviti ubojice, od Ljube Zemunca do Giške. I u literaturi kasnih šezdesetih nazire se sjeme kulture nasilja, primjerice, u kultnom romanu “Kad su cvetale tikve”. Povezanost države, tajnih službi i kriminalaca ojačala je taj otrovni koktel koji Srbija ispija već desetljećima - u, kako se čini, sve gorim formama. Nasilje, kriminalce, ubojice, treba stigmatizirati, a ne slaviti. Osuđene i neosuđene, ratne i mirnodopske zločince, treba držati dalje od medija, od javnosti, od djece naročito. Problem je što se ova franšiza (uzmi kalašnjikov i kreni u pohod) širi brzo poput korova i jednako teško zaustavlja. Ipak, znamo njena izvorišta te znamo gdje i kako treba početi opsežnu, dugu, napornu akciju preveniranja. Dopustimo li da se stvar već sutra zaboravi, nećemo imati pravo na iznenađenje ako nam se dogodi nešto slično. Konačno, poslije Beograda, a prije Mladenovca, neki je lik u Bihaću najavio sličan zločin. Zlo je među nama, borimo se da ne naraste.