Mile Martić, kninski milicajac koji je postao predsjednik fantomske SAO Krajine, prvo je granatirao Zagreb nakon Bljeska a isto je htio napraviti kad je počela Oluja.
Iz Knina bježao u gaćama, Slobo mu rekao da se ubije: 'Naredio sam da gađaju Zagreb. Ali ništa'
Milan Martić je pet godina bio jedan od čelnih ljudi tzv. Krajine. Zagreb je raketirao u znak odmazde za Bljesak. Ubijeno je sedmero ljudi, a ozlijeđeno njih 181. On je trenutačno na izdržavanju 35-godišnje kazne u zatvoru Vangala u Tartuu u Estoniji, a u intervjuu prije par godina sebe je nazvao prvom žrtvom pojave neofašizma u svijetu, te rekao da je napad na Zagreb naredio 'iz očaja'.
U intervjuima odmah nakon Oluje, kada je izbjegao iz bivše Krajine i krio se u BiH i Beogradu, Martić je pak pričao o situaciji za vrijeme i prije Oluje. Donosimo izvatke iz tih intervjua.
POGLEDAJTE VIDEO:
"Počinje Oluja, a ja spavam u gaćama"
Četiri godine znali su ga kao Dragana.
Živio je u kući na kraju sela, s jednom sobom, kuhinjom i kupaonicom. To mjesto nije napustio nijednog trenutka za četiri godine. Jedino sto je s trijema kuće mogao vidjeti bio je potok s desne i nekoliko stabala voća sa lijeve strane.
Te nedjelje, 21. travnja, selo u Šumadiji saznat će da njihov povučeni, šutljivi susjed nije Dragan, rastreseni umjetnik, čovjek koji se slučajno dobro razumio u ratovanje i koji im je davao umirujuće savjete za vrijeme bombardiranja, nego Milan Martić - osobno.
Posljednji predsjednik nekadašnje Republike Srpska Krajina i treći po redu među najtraženijim "ratnim zločincima", po slobodnoj procjeni Carle del Ponte.
Znatno mršaviji, u izlizanoj trenirci i natikačama, bez brkova, sa naočalama bez dioptrije, prije bi podsjetio na bilo koga drugog nego na sliku krajiškog vojskovođe u maskirnoj uniformi, kakvog ga pamtimo.
Pokušavao je objasniti zbunjenom susjedu:
- Znaš, to ti je kao u vrijeme svinjokolja... Ja sam na redu...
Dva-tri dana prije dolaska novinara, Milan Martić je saznao da je došao kraj skrivanju. Njegova mirnoća pokazivala je da je točno vjerovanje da je i najgora izvjesnost bolja od neizvjesnosti. Izabrao je - otići će u Haag. Da bježi više nije imao kuda, a nije ni htio.
Prije odlaska ispričao je za Nedjeljni Telegraf sve ono sto mu se događalo od trenutka kada je kao vođa krajiških Srba pokušao obraniti Kninsku tvrđavu, do trenutka kada se našao u spomenutom selu, napušten od svih, osim najuže obitelji i tri-četiri prijatelja, bez kojih doslovno ne bi imao što da jesti.
Bivši predsjednik RSK provodio je svoje posljednje dane na slobodi u najvećem siromaštvu.
- Zlo me je zateklo na mjestu policijskog inspektora. Ono što nam je Hrvatska nudila bilo je samo zlo. Sada vidim da je Krajina bila samo moj nedosanjani san, da je nikad nisam ni doživio u pravom smislu. Ono sto je moj duhovni otac Jovan Rašković zamislio Hrvati nikad nisu prihvatili, a nažalost ni matica Srbija, koja se s njim grubo obračunala kada mu nije dala da ostvari onu politiku koju je bio odredio za Srbe u Krajini. Jovan je shvatio da možemo opstati samo uz moćne. Lobirao je kod američkog ambasadora Cimermana, putovao u Ameriku da se bori za našu ideju - teritorijalnu autonomiju. Da ga je netko podržao u Srbiji, uspjeli bismo ostvariti svoj san. Ovako, ovdje smo gdje smo, a ne može gore.
- Nisam mogao gledati kako na naše policajce stavljaju ustaške simbole. To nije mogao prihvatiti nijedan ponosan čovjek. Pobunili smo se, obratili se matici sa molbom da nas zaštiti. Nismo htjeli vjerovati da nas je ona izdala, svjesno smo nastavili živjeti u zabludi do posljednjeg trenutka. Srpski narod nije imao kud. Ustao je kako bi branio svoju policiju. To se valjda nikad nigdje na svijetu nije dogodilo, da narod brani policiju. Pred našim očima bile su jame Jasenovca i Jadovna, to nas je pokretalo. Tuđman nije krio svoje namjere, on je želio NDH, a mi smo naivno vjerovali u SFRJ, u JNA. Nikad se nismo borili za "Veliku Srbiju", samo smo htjeli da ostanemo u Jugoslaviji, bilo kakvoj. Samo smo željeli ostati tamo gdje smo rođeni. U toj funkciji ja sam stao na čelo policije. Počeli smo da se borimo kako smo znali i umjeli, ali, nažalost, od matice u koju smo se zaklinjali nismo prihvaćeni. Kada više nismo imali kud, iz Beograda smo čuli poruku: Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu. I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organiziranom komandom. Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je tako nešto moglo da se dogodi, da matica izigra svoj narod. Naša najveća životna greška je sto smo vjerovali svojoj matici.
Godine 1994. Martić postaje predsjednik RSK.
Pobijedio je svog prethodnika Milana Babića. Krenule su glasine da je pobjeda namještena, da ga je postavio Milošević, jer je "slijepi poslušnik" Beograda. Prebrojavanja, međutim, pokazuju da je imao oko 5.000 glasova više od Babića.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Točno je da se pričalo da su mi sredili pobjedu jer sam Miloševićev čovjek koji bespogovorno sluša naređenja. Točno je i da me jesu podržavali. Ali, nije točno da su mi namjestili pobjedu i nije točno da sam slušao Miloševićeve naredbe. Kamo sreće da nisam ušao u te izbore. To mi je najveća greška u životu. Nisam želio vlast, nisam želio sve ovo... Situacija me je izbacila na čelo tih događanja. Naivno sam vjerovao u priču da ćemo se ujediniti sa Srbijom, da će postojati neka krnja Jugoslavija. Prevario sam se. Kada sam postao predsjednik vidio sam da od svega za što sam se borio neće biti ništa.
Desetljeće poslije vidjelo se koliko je Jovan Rašković bio u pravu. Na njegovu sreću, nije doživio da vidi kako mu se srušio san. Njegovo političko čedo Milan Martić, nekoliko godina kasnije, doslovno se probudio u trenutku kada mu se rušio san. Pad Krajine 4. kolovoza zatekao ga je na spavanju, bas kao i mnoge druge Krajišnike koji te 1995. nisu željeli vjerovati da je Krajina predana i da za samo tri dana u Kninu neće biti ni "srpskog uha".
- Očekivao sam da će nas napasti, ali kada - nisam znao. To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju. Djeca su bila sa mnom. Morao sam ih danima pokazivati Kninjanima, jer su kolale priče da je cijelo rukovodstvo s obiteljima pobjeglo. Tjerao sam ih da se igraju sa drugom djecom i kada im se nije igralo. Nažalost, veći dio vlade je već mjesecima, još od "Bljeska" bio u Beogradu. Dakle, probudile su me granate. Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt sa komandom, da organiziramo obranu. Nisam znao da je sve bilo izrežirano. I pored toga, prvog dana obrane bili smo u superiornom položaju. Hrvati su bili prodrli samo na Dinaru i Velebit. A onda sam dao naredbu da se civili povuku jer mi je pred očima bila slika Zapadne Slavonije. Knin je bio neprekidno bombardiran. Nije moglo proći ni pola minuta, a da negdje ne eksplodira granata. Želio sam da civili napuste grad. Nisam dao naredbu za povlačenje vojske. To je netko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okružen u Kninu bez vojske, vlade, civilne obrane...
Iz Beograda mi je, preko Milana Babića, koji je već mjesecima bio u Beogradu, sugerirano da ni slučajno ne tučem Zagreb. Postojala je samo jedna briga u Beogradu - ne tuci Zagreb. A u tom trenutku NATO je bombardirao naše položaje. I meni nije preostalo ništa drugo: naredio sam da se granatira Zagreb, da se koliko-toliko ublaži napad. Ali, shvatio sam da me komanda ne sluša. Uzalud sam ponavljao da tuku, Mile Mrkšić je već bio ispoštovao naredbu iz Beograda i povukao raketne sisteme. Onda sam na HTV čuo poziv "pučanstvu" da može napustiti skloništa jer "četnici" nemaju domet. Bio sam skamenjen, svi su mi igrali iza leđa. Mrkšićevo "razumijem" bilo je "pričam ti priču". Shvatio sam da sam komandant bez vojske. Tumarao sam pješice kilometrima pokušavajući naći komandu, moleći ih da zaustave vojsku. Uzalud. Konačno sam shvatio da je Krajina predana.
Nitko iz Beograda čak nije ni pokušao da se u međunarodnim krugovima pozove na famozni plan Z4, koji su krajiški Srbi prihvatili pred hrvatsku operaciju. Naime, Milan Babić je u Beogradu već bio stavio potpis na taj papir koji Srbima nije davao skoro ništa i sa čijim prihvaćanjem se Martić nije slagao.
- Plan Srbima nije davao ništa osim dva kotara - Kninski i Glinski. Sve ostalo je dobrovoljno trebalo vratiti Hrvatskoj.
Martić je posljednji napustio Krajinu. Onda je prešao u RS, prikupio ono malo vojske koja je bila uz njega u jedan bataljun i stavio se na raspolaganje u obrani RS, koja je tada napadnuta sa svih strana. Tu je proveo skoro mjesec dana čekajući da se dogodi čudo i da se vojska vrati u Krajinu. Kada je vidio da se čudo neće dogoditi i da je vrijeme da se oslobodi iluzija, došao je u Banja Luku.
- Bio sam u teškom psihičkom stanju. Mjesec dana nisam znao gdje su mi žena i djeca, koji su otišli u koloni. I takav sam smogao snage da se borim, bar za RS. U Banja Luci sam ostao sve do Daytonskog sporazuma.
U to vrijeme RS su još vodili Karadžić i Mladić. Bosanski Srbi su osjećali grižnju savjesti što nisu više pomogli Krajišnicima u obrani, pa su se, u pružanju gostoprimstva Martiću i njegovim izbjeglicama, pokušavali iskupiti.
- Karadžića, Krajišnika, Mladića, i cijelo rukovodstvo doživljavao sam kao braću. U to vrijeme svi smo shvatili da smo ostali sami, da je Srbija digla ruke od nas. Radovan mi je pomogao. U porušenim selima podigli smo stotinjak kućica za izbjeglice sa Banije i Korduna. Srbiju više nitko nije spominjao...
U to vrijeme, javnost se pitala što je sa liderom Krajine. A on je bio u Banja Luci, povučen, baveći se poljoprivredom.
- Živio sam na selu. Našao sam neku napuštenu zemlju gdje sam zasijao kukuruz i počeo uzgajati svinje. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali bio sam miran, nisam molio za milost. Bio sam bez novca, bez ičega. Svojim primjerom pokazivao sam Krajišnicima kako se moraju boriti, kako ne smiju izgubiti dostojanstvo. Nije mi bilo teško, navikao sam u selu Zagrovići kod Knina, gdje sam rođen, a od toga siromašnijeg kraja nema. Mnogi Krajišnici su slijedili moj primjer. Bilo je mnogo napuštene zemlje.
A onda je došao rascjep u SDS-u, Milorad Dodik je došao na vlast. S njim i nove nevolje za Milana Martića, za koga više nije bilo sigurno u Banja Luci. Morao je tražiti novo utočiste...
- Dodik je otvoreno rekao kako bi, čak i da mu nije obaveza, iz osobnog zadovoljstva mene izručio Hagu. Bio je to znak da moram ići dalje. Doživio sam još jedno razočaranje, opet sam bježao od Srba. Na farmi su ostali moja supruga i dvoje maloljetne djece, a ja sam se nekim tajnim kanalima prebacio u Srbiju. I došao sam ovdje, u selo u Šumadiji. Primili su me kao svoga, pod lažnim imenom - Dragan. Zahvalan sam mojim susjedima do groba zbog načina na koji su me prihvatili. Oni su mi vratili vjeru u ljude i u srpstvo. Nikad nitko nije posumnjao tko sam, a čak i da jesu, nisu to nikom rekli. Štitili su me. Do posljednjeg svog slobodnog dana za njih sam ostao - Dragan.
Kada prebira po sjećanjima kako je provodio posljednje četiri godine, vrijeme u kojem mu je svaki dan bio isti, najviše je mislio na Haag. Opuštanja nije bilo, osjećao se kao progonjena zvijer, bas kao sto su se njegovi neprijatelji i nadali.
- Jedno vrijeme sam vjerovao da će u Srbiji prevladati neka struja koja neće dozvoliti izručenja građana Haagu. Ova vlast je, međutim, podlegla pritiscima, prekršila Ustav i našao sam se u situaciji za koju sam vjerovao da se neće dogoditi. Ne želim optuživati nikoga, ni staru, ni novu vlast. Mogu samo žaliti što smo potpuno prihvatili pritisak zapadnih sila i što više nema nikakvog otpora. Kada sam vidio kakvo je stanje, razočarao sam se, ali sam shvatio da nemam više nikakve alternative. Ne mogu sebi dozvoliti da se skrivam po pećinama. Ne mogu ni da se ubijem kao Vlajko, zbog djece, iako bi to za mene bio najlakši put. Svjestan sam da nisam ratni zločinac. Jedina moja greška je što sam nevin. Koliko sam ja ratni zločinac znaju moji Krajišnici, koje volim više od svega. To znaju moji susjedi iz Zagrovića, koje više nikada neću vidjeti... To zna moj narod koji je doživio najveća poniženja, a koji je i dalje ostao najdostojanstveniji dio srpstva.
Dok čeka da ga odvedu, Milan Martić kreči voće, sređuje vrt, trudi se ne misliti. A kada misli, onda pada u najdublju depresiju:
- Ne spremam obranu. Vjerujem da su presude već napisane. Neću se braniti sam, kao Milošević. Moja obrana neće biti ničija kazna. Volio bih da me brani neki odvjetnik iz Krajine. Ali, sve je uzalud. Čeka me doživotna robija. Mene više nema tko spasiti. Možda, kada bi Rusija stala na noge... Kada bi se ugasio taj sud nepravde, stvoren da sudi Srbima... Ali, ja to neću doživjeti. Kada bih samo znao da će moje zatvor donijeti neku korist za Krajišnike. To bi me usrećilo. Zbog toga bih pristao i da budem strijeljan. Ako će ova moja žrtva bilo što pokrenuti s mrtve točke, onda mi je zadovoljstvo da odem. Nažalost, znam da će moja žrtva biti uzaludna. Jedina utjeha mi je što ljudi koje volim znaju da nisam kriminalac, ni zločinac. Sva moja krivica je što sam ostao vjeran svom nacionalnom ponosu. Živio sam životom sveca.
(tekst je preuzet s portala Krajinaforce)
Martić: Počela Oluja, što sad?; Slobo: "Ubij se!"
Kad je počela Vojno redarstvena operacija Oluja, nitko nije očekivao da će tako brzo doći do sloma otpora pobunjene srpske vojske.
- Tu zadnju noć, 3. kolovoza 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao doći do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina", prisjetio se gradonačelnik Knina u Oluji i otkrio do sada nepoznate detalje
Predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Beogradu Drago Kovačević bio je posljednji gradonačelnik Knina prije akcije "Oluja". Kovačević je bio deset godina direktor Centra za socijalni rad u Drnišu, a isto to je radio i u Kninu za vrijeme rata. U svom posljednjem intervjuu, iznio je više nego zanimljive detalje o zbivanjima u Kninu s početkom VRA "Oluja":
- Tu zadnju noć, 3. kolovoza 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao doći do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina. Nakon toga otišao sam u zgradu općine ne znajući da li će se poduzeti evakuacija građana koja je bila u nadležnosti vojnih vlasti. Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku. U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može, prisjetio se Kovačević.
- Što da radim?, pitao je Martić.
- Ubij se!, odgovorio je Milošević.
Drago Kovačević također svjedoči o "Krajini kao kavezu između Hrvatske i Srbije", ali i o Miloševićevoj ulozi:
Milošević je dao ubiti gradonačelnika Vrginmosta koji je shvatio "duplu igru"
- Bio je to fizički ali i politički kavez jer je Milošević u Krajini uspostavio svoju paralelnu strukturu vlasti. Krajina nikada nije do kraja imala svoju administrativnu infrastrukturu i obmana je da je Krajina kreirala neku svoju autentičnu politiku. Čak i kada su nekakvi lokalni političari dobivali većinu na krajinskim izborima, nije postojala mogućnost da oni sprovode svoje odluke jer nisu postojali instrumenti organiziranog sistema. S druge strane, Milošević je preko policijskih snaga, Martića i crvenih beretki kontrolirao provođenje tih odluka i u slučaju neposlušnosti prijetila je velika opasnost da netko izgubi glavu. Gradonačelnik Vrginmosta Dmitar Obradović ubijen je zato što je shvatio tu vrstu duple igre, a Veljko Džakula, koji je kao političar u zapadnoj Slavoniji pokušao provesti neku mekšu politiku prema Hrvatskoj, uhićen je usred Beograda i sproveden u tajni zatvor u Krajini. Poslije mi je ispričao kako mu je isljednik rekao: 'Samo Bog i ja znamo gdje se ti sada nalaziš'
Kovačević tvrdi kako Milošević nikada nije ozbiljno mislio na Krajinu, te da mu je ona trebala za dvije stvari. Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja:
- Kada smo izlazili iz Knina nakon "Oluje", kolona se 7. kolovoza zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje. Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji... Eto to je "humano" preseljenje, prisjetio se bivši kninski gradonačelnik.
O sastanku s Miloševićem u ljeto 1995., Kovačević je kazao:
- Sastanak je bio organiziran u Beogradu između operacija "Bljesak" i "Oluja" i ja na taj sastanak uopće nisam htio ići znajući da Milošević ne govori istinu, ali sam kao gradonačelnik Knina osjećao odgovornost za sudbinu svih tih ljudi. U delegaciji je još bio Boro Mikelić, Milan Babić, Rade Tanjga i Rajko Ležajić koji sada vodi ono fantomsko društvo koje se zove "vlada Krajine u izbjeglištvu". Boro Mikelić je bio pripremio referat od dvadeset osam stranica sa zahtjevom da se smijeni Martić i upravo kada je htio početi govoriti, prekinuo ga je Milošević rekavši kako je kod njega tog jutra bio Mile Martić "koji se mnogo sekira i noćima ne spava i zato vi sada treba da budete složni i sve će da bude u redu". Ja sam tog trenutka znao da je sastanak završen: Milošević se cinično s nama igrao kao mačka s mišem. Njegova strategija u samoj Krajini bila je takva da je u njoj instalirao tri-četiri političke struje koje bi aktivirao kako je njemu odgovaralo, a krajinsko rukovodstvo, svi ti Hadžići, Martići, Zečevići, Tanjge i Mikelići, predstavljali su galeriju likova totalitarno policijskog mozga koji su bili fascinirani Miloševićem i njegovim službama. Nakon Mikelićevog partijskog referata Milošević je rekao: "Vrhovni savet odbrane sastao se juče i odredio vam Milu Mrkšića za vrhovnog komandanta", i sastanak je bio završen..."
(izvor: sanela.info)