Ivo Brešan za Express: Već smo uvelike otišli u propast

Što vas je potaknulo da napišete zbirku priča ‘Mrtvima ništa ne treba’?

Ako se pravo uzme, i počeo sam kratkim formama. Još kao gimnazijalac objavio sam dvije novele u tadašnjem književnom časopisu Šibenska revija. Jedna se zvala ‘Tijelo dosade’ i bila je groteska, a druga ‘Kraljev gambit’ i nosila je elemente mistike. Zanimljivo je da se ta dva puta, humor i fantastika, provlače otad pa dosad cijelim mojim opusom, a često i međusobno isprepleću. Sve priče u novoj zbirci nekim su tankim tematskim nitima povezane s mojim prijašnjim djelima ili afinitetima i interesima koje sam u životu imao. Već prva, naslovna pripovijest moj je svojevrstan hommage Gogolju, kojim sam od mladosti bio opsjednut. Nitko kao on nije tako genijalno uspijevao spojiti humor i horor-fantastiku, tako da se danas i Stephen King doima u usporedbi s njim kao bijedan šegrt. Druga priča ‘Bez odraza’ na nov način aktualizira temu ugovora s vragom, drukčije nego u drami ‘Nečastivi na filozofskom fakultetu’ i romanu ‘Astaroth’. U pripovijeci ‘Disocijativna fuga’ pozabavio sam se pitanjem identiteta, što je zapravo čovjek, odnosno postoji li uopće nešto fiksno i zauvijek utvrđeno što možemo nazvati našim ‘ja’? Dakle, tema kojom sam se pozabavio u romanima ‘Ispovijedi nekarakternog čovjeka’ i ‘Ništa sveto’. I putovanje kroz vrijeme u priči ‘Vremenska grobnica’ nije mi ništa novo. Tu sam temu obradio u noveli ‘Pukotine’ (iz istoimene zbirke) i romanu ‘Tri života Tonija Longina’.

Jesu li priče metafora?

Svaka priča mora biti metafora, ako se njome želi nešto poručiti. Inače ostaje puki preslik dosadne i banalne svakodnevice kakvu nalazimo u našim TV sapunicama. To je ujedno razlog zašto sam neke likove i situacije u svojim djelima dovodio u vezu s nečim sličnim u svjetskoj klasičnoj književnosti. Jer likovi iz te književnosti, poput Hamleta ili Fausta, više se i ne osjećaju kao književni likovi nego kao standardni opći pojmovi za određena duhovna stanja. Time sam pokušavao naše realne uvjete uzdići do univerzalnosti. Bukara ‘Mrduši’ postaje strašan ne po tome kakav je sam po sebi nego u trenutku kad se on, takav kakav jest, dodirne s kraljem Klaudijem iz Shakespearea.

>>> Cijeli intervju pročitajte u Expressu