Ispovijest Bjelovarca: Da, imam HIV, ali ne morate me se bojati

Da je u bilo kojem trenutku postojala i najmanja mogućnost da nekoga na poslu zarazim, iste sekunde bih sam otišao. No pritisak je bio neizdrživ. Povukao sam se u osamu, ali došlo je vrijeme da javno kažem istinu.

Govori to Mario Lemešić (46), od 2011. godine zaposlen kao kuhar u osnovnoj školi u Bjelovaru. Prije toga, kao vrlo mlad, bio je hrvatski branitelj te je radio u uspješnoj tvrtki. Slijedom okolnosti odlučio se vratiti kulinarstvu, poslu za koji je školovan i koji mu je oduvijek bio velika strast. Dobio je posao kuhara u školi te uživao u svome zanimanju. Sve je bilo idealno. Sve do jednog dana prije nekoliko godina, kad mu se srušio svijet.

Dana kad su ljudi iz njegova kolektiva saznali da je HIV pozitivan.

- Saznanje da sam HIV pozitivan i za mene je bilo neviđeni šok, kao što bi bio i za bilo koga drugoga tko sazna takvo nešto. Čim je početni šok prošao, shvatio sam da se brzo moram sabrati i vidjeti što se može učiniti. Proveo sam sate u razgovoru sa stručnjacima, epidemiolozima i infektolozima, i jedno od prvih pitanja koje sam uputio liječnicima u Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu bilo je smijem li nastaviti raditi u svojoj struci, to jest u kulinarstvu. Odmah su mi rekli da to uopće nije upitno - emotivno nam priča naš sugovornik.

To potvrđuje i činjenica da se prilikom zapošljavanja osoba na mjestu kuhara i sličnim od njih ne traži dokaz o tome da jesu, odnosno nisu HIV pozitivni. S druge strane, te osobe dužne su obaviti neke druge zdravstvene preglede kojima je cilj dokazati da nisu opasni za okolinu. Međutim, ne postoji niti jedan zakonski ili slični akt koji takve zaposlenike obvezuje da se izjašnjavaju u svom eventualnom HIV statusu. Također, kaže da je odmah nakon šokantnog saznanja krenuo s terapijama. Vrlo brzo su mu u Klinici “Dr. Fran Mihaljević” rekli da mu je viremija u krvi toliko niska da ne postoji mogućnost da bilo koga zarazi.

- Viremija je razina virusa u krvi. Kad je ona nemjerljiva u krvi više od šest mjeseci, što je u mome slučaju već nekoliko godina, ja ne mogu zaraziti drugu osobu čak ni nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli društvenim kontaktom. To su više puta potvrdili mnogi stručnjaci, ugledni liječnici i znanstvenici - pojašnjava nam Lemešić.

Međutim, da te znanstvene činjenice u našem društvu pojedinci jako teško prihvaćaju, dokaz je i njegova osobna priča o stigmatizaciji i problemima koji ga prate već četiri godine.

Naime, 28. studenog 2013. godine shvatio je, kaže, da je vodstvo škole, s tadašnjom gradskom vlašću, organiziralo sastanke na kojima se bez njegova znanja i privole baratalo njegovim osobnim podacima i zdravstvenim stanjem. 
­

- Tad sam i shvatio da ljudi iz mog kolektiva znaju za moje zdravstveno stanje. Također, organizirali su sastanke s roditeljima za koje ja uopće nisam znao. Samo sam odjednom primijetio da se sve manje djece hrani u školskoj kuhinji, pa čak i da nastavnici više ne dolaze k meni na gablec. Očito su bili pod utjecajem onoga što su čuli i što se govorilo na tim sastancima, a tko zna kakve su se tamo informacije dijelile. A tog dana, kad mi je u školi tijekom radnog vremena rečeno da se već neko vrijeme zna za moju bolest i kad sam shvatio što se sve radilo iza mojih leđa, u kratkom vremenu svijet mi se srušio drugi put – priča nam Lemešić. 
Uslijedio je, dodaje, neviđen pritisak pojedinih ljudi, roditelja djece koja su koristila školsku kuhinju, pa i medija, da se makne sa svog radnog mjesta, što je na kraju i učinio. ­

- Osjećao sam se usamljeno i degradirano, iako zdravstveno apsolutno nikog nisam ugrožavao i samo sam u miru želio raditi svoj posao. Da je postojala i najmanja mogućnost da nekoga na poslu zarazim, iste sekunde bih sâm otišao. No pritisak je bio neizdrživ. Povukao sam se u osamu - kaže nam Mario. 

Pojašnjava kako ima i zakonske uvjete vratiti se na posao, ali s obzirom na negativnu stigmu koja je stvorena oko njega, poprilično je svjestan što mu se može dogoditi. Strahuje od dogovorenog bojkota korisnika školske kuhinje, što se već dogodilo prilikom saznanja o njegovu zdravstvenom stanju, zbog čega bi on onda bio proglašen tehnološkim viškom i dobio otkaz, a to si ne može dopustiti.­

- Poprilično sam siguran da bi mi se takvo nešto spremilo i to samo zato što određeni ljudi nisu upućeni i ne znaju da ja apsolutno nikog ne mogu zaraziti HIV-om. Jedno vrijeme sam se mirio s takvom sudbinom, no sad sam siguran da je došlo vrijeme da kažem dosta i izborim se za svoje pravo - hrabro nam priča naš sugovornik.

U toj ga je namjeri odlučila podržati doktorica Željka Russo, koja će za dva tjedna u Bjelovaru, kao članica Gradskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, i uz potporu i pokroviteljstvo Grada Bjelovara, organizirati do sada u Bjelovaru neviđenu stručnu konferenciju o HIV­-u. Naime, s Lemešićevom situacijom upoznati su vodeći liječnici, infektolozi, epidemiolozi i stručnjaci drugih profila u Zagrebu  koji su se spremno stavili na raspolaganje te će 22. veljače doći u Bjelovar i u Gradskoj vijećnici u 11 sati održati konferenciju. Svi oni će s Marijem Lemešićem sjesti za isti stol u njegovu gradu te svojim imenima, dugogodišnjim karijerama i titulama kao garancijom stati pred medije, roditelje, pedagoge, goste konferencije te cjelokupnu bjelovarsku javnost i na okruglom stolu detaljno objasniti zbog čega Mario nije zdravstveno opasan za korisnike školske kuhinje. Na taj način pokušat će stati na kraj negativnoj stigmi koja je stvorena oko Marija te mu pokušati pomoći da se u miru i neometano vrati na posao. Hoće li konferencija i renomirani stručnjaci pomoći u tome i osvijestiti dio građana, Mario tek skromno kaže - vidjet ćemo, ali istina oslobađa. No kako piše i na službenoj stranici Hrvatske udruge za borbu protiv HIV­-a - ako izgubite posao ili ste diskriminirani, borite se. U školi u kojoj Mario radi nisu nam htjeli komentirati slučaj.

Bojati se bez razloga znači nanositi nepravdu oboljelima

Konferencijom o HIV-u , koja će se održati 22.2.2018. u Bjelovaru, želimo doprinijeti edukaciji i informiranju javnosti o HIV infekciji i utjecati na smanjenje stigmatizacije i diskriminacije koje se povezuju s HIV infekcijom i oboljelima od HIV infekcije, rekla je Tatjana Nemeth Blažić, dr. med. spec. epidemiologije, voditeljica Odjela za promicanje odgovornog spolnog ponašanja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, te članica Nacionalnog povjerenstva za prevenciju HIV/AIDS-a te dodaje da će na konferenciji osim nje govoriti razni stručnjaci pa će svatko od njih sa stajališta svoje struke izlagati o pitanjima iz područja HIV infekcije - o dijagnostici i liječenju ove bolesti, načinima kako se može i kako ne može inficirati HIV-om. Naglasila je kako je važno znati kako se virus HIV-a prenosi, a kako ne prenosi, kako bi ljudi znali koje situacije su rizične za zarazu HIV-om i koji su načini zaštite, a s druge strane kako se ne bi nepotrebno bojali u situacijama u kojima nema rizika za zarazu HIV-om, jer na taj način se može nanositi nepravda oboljelima i narušavati im prava. 

 
HIV se prenosi:
1.       Izravnim unosom krvi zaražene osobe u tijelo nezaražene osobe 
2.       Nezaštićenim spolnim odnosom (oralni, vaginalni i analni) sa zaraženom osobom
3.       Sa zaražene majke na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja
 
Zaraza je direktnim unosom zaražene krvi u tijelo, najčešće se događa prilikom uporabe nesterilnog pribora prilikom injektiranja droga, rjeđi načini su putem piercinga, tetoviranja i bilo kojeg drugog zahvata kojim se oštećuje koža, ako se to ne radi sterilnim instrumentima.
Zaraza npr. preko transfuzije, bi bila moguća samo kad se krv prethodno ne bi testirala. U zemljama poput Hrvatske, prijenos HIV-a putem transfuzija krvi, derivata humane plazme, te ljudskih organa i tkiva gotovo je u potpunosti uklonjen i pod strogim je nadzorom pouzdanim testiranjem krvi, krvnih pripravaka, tkiva i organ.
 
U Hrvatskoj se većina oboljelih od HIV infekcije zarazila spolnim putem. Stoga je važna edukacija i primjena odgovornog spolnog ponašanja, koje uključuje tzv. abecedu spolnog zdravlja -  (od eng. Abstinence ili suzdržavanje od spolnih odnosa, Be faithful ili biti vjeran, Condom ili kondom). Drugim riječima, osnovno je suzdržavanje od spolnih odnosa i odgađanje u kasniju dob, do psihičke i fizičke zrelosti, zatim ukoliko se osoba odluči na spolne odnose, uzajamno vjerna veza između dvije zdrave osobe osnova je zaštite od HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti. Osobe koje su spolno aktivne i nisu spremne na uzajamno vjerne veze, a sklone su češćem mijenjanju spolnih partnera, jedini način zaštite od prijenosa uzročnika spolnih bolesti je redovita i ispravna uporaba kondoma- objasnila je Nemeth Blažić
 
 
HIV se ne može prenijeti uobičajenim socijalnim, međuljudskim kontaktima, rukovanjem, grljenjem, razgovorom, boravkom u istoj prostoriji s osobom koja ima HIV infekciju.
Ne prenosi se šmrcanjem, kašljanjem i kihanjem 
Ne prenosi se korištenjem javnih zahoda, bazena ili sauna
Ne prenosi se preko posuđa i pribora za jelo, čaša, ručnika, posteljine
Ne prenosi se u kontaktu s predmetima kao što su javne telefonske govornice, novac, ručke u vlaku, tramvaju ili autobusu
Ne prenosi se frizerskim i kozmetičkim tretmanima
Ne može se prenijeti putem domaćih ili divljih životinja niti ubodom insekata