Oko 150 tuzlanskih radnika dopješačilo je do Orašja. Prešli su oko 70 km na svom putu prema Hrvatskoj, prema EU. Nadaju se bilo kakvom poslu - spasu za obitelji
OČAJ
Iscrpljeni radnici iz BiH: Ako treba, puzat ćemo do Hrvatske
Iscrpljeni su, promrzli, s ranama na nogama, polugladni. Neki su se i razboljeli. Oko 150 tuzlanskih radnika Konjuha, Aide, Dite i Livnice u petak navečer dopješačilo je do Orašja . Prešli su oko 70 kilometara na svom putu prema Hrvatskoj, prema Europskoj uniji. Nadaju se bilo kakvom poslu - spasu za njihove obitelji.
Spavali su u Omladinskom centru i školi. Iako su u subotu ujutro trebali nastaviti put prema graničnom prijelazu, u Orašju su čekali predstavnike Tuzlanskog kantona.
Pokretanje videa...
VIDEO
- Uništili su sve. I mi koji radimo, tu smo samo toliko da bi se održala bilo kakva proizvodnja. Žalosno je reći da nam je dnevnica od pet do sedam konvertibilnih maraka (20-30 kuna). Imam 37 godina radnog staža, od toga mi šest godina nisu uplatili doprinose. Put od Tuzle do Orašja bio je jako težak, ali ako bude trebalo nastavit ćemo dalje pa i puzajući, samo da pobjegnemo iz ove države - rekao je
Rasim Kuljić, radnik tvornice namještaja Konjuh
. Dodaje kako su nekad imali 2400 ljudi, a danas samo 350. Kod kuće su ostavili uplakanu obitelj kojoj više ništa ne mogu priuštiti. Shrvana je i
kolegica Refija Hasanbašić.
- Djeca i suprug su mi govorili da ne idem, ali nisam mogla napustiti kolege. Žalosno je da nakon 24 godine na ovakav način moram tražiti svoja prava. Teško mi je, noge me bole, promrzla sam, psihički uništena. Pokušat ću izaći iz zemlje u kojoj za mene više nema nade, ali ni za moju djecu - govori Refija.
Mnogi, unatoč velikoj volji za boljim životom, ne mogu dalje, nemaju snage za nastavak puta.
-
Noge su mi otekle, bole me vene, upalili su mi se mišići
. Dobila sam groznicu, ne znam kako će sve ovo proći. Od kuće su me ispratili suprug i dvije kćeri, plakali su i molili me da ne idem. Teška nevolja nas je natjerala na ovaj očajnički korak, u kući ne radi nitko, više nemamo novca ni za kruh. Nemamo od koga posuditi niti marku – jedva je uspjela izustiti Hasija Perić, radnica tvornice obuće Aida. Nadovezuje se Muhamed Bičvić, također iz tuzlanske Aide.
- Bolje mi je umrijeti i ovako, a ne da umirem kod kuće polako. Vjerujem da su Hrvati dobri ljudi da će nas primiti i pustiti nas da idemo dalje u Europu – rekao je. Hranu koju su dobili ne mogu jesti. Kažu: Čuvat ćemo i dati svojoj djeci. Ponavljaju kako žele priliku za rad, a ne socijalnu pomoć.
Pokretanje videa...
VIDEO
U nedjelju ujutro radnici bi trebali krenuti prema Hrvatskoj.
Vlada Tuzlanske županije od radnika traži više razumijevanja. Rekli su i da pokušavaju naći rješenje te radnicima nude po 110 eura te paket s hranom.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
