Interliber, ili knjige na modnoj reviji hrvatskih političara...

U fotogalerijama naših informativnih i zabavnih portala, a onda i na televizijama, naročito u dnevnicima HRT-a i u Vijestima iz kulture, mogli ste vidjeti političare, gradske i državne, kako po otvorenju obilaze Interliber. To su uvijek zanimljive scene: na kojim će se štandovima zadržati, s kojim će se nakladnicima i knjiškim uglednicima zadržati u razgovoru, koje će knjige uzimati u ruke, a koje će, da pokažu dobar primjer građanima, na kraju i kupiti.

Na otvorenju i u toj prvoj šetnji vidjeli smo njih troje: gradonačelnika Tomislava Tomaševića, predsjednika Republike Zorana Milanovića i resornu ministricu Ninu Obuljen Koržinek. Najviše njihovih fotografija i televizijskih snimaka načinjeno je na štandu Naklade Ljevak: logično, jer taj je štand odmah kod ulaza. Predsjednik je posegnuo za knjigom američke popularne antropologinje Cat Bohannon “Eva”, privlačnog podnaslova “Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka”. U načelu dobar izbor, i dobra preporuka biračima i biračicama - kako onim na sljedećim predsjedničkim izborima, tako i onim drugim, ozbiljnijim i ambicioznijim, koji obilaze Interliber i tragaju za knjigama koje će kupiti i čitati. Istina, u tom izboru ima neke pomalo dosadne predvidljivosti i sumorne sklonosti k teoretiziranju svih tih tipova i tipuša u Hugo Boss odijelima i kostimićima za posao u lokalnom ili državnom menadžeraju. Osobno bi me mnogo više obradovalo da je predsjednik zemlje u kojoj živim posegnuo za nekom ambicioznijom beletrističkom knjigom. Recimo da je prošetao do Frakturinog štanda i da je kupio, i svojom kupnjom preporučio, genijalni i zastrašujuće aktualni roman francuskog pisca Jonathana Littella “Dobrostive”.

A Tomislav Tomašević, on je, kod istog Ljevaka (ili Ljevka, kako bi to, zapravo trebalo reći) ugrabio biografiju Henne Arendt. Na prvu opet dobar izbor. Jedna od najpametnijih i najdarovitijih žena našega dvadesetog stoljeća, a pritom i jedan od ključnih intelektualaca za razumijevanje i opričavanje Holokausta, kao i za zdravorazumsko artikuliranje misli o ljudskome zlu u povijesna nedoba. (Uostalom, o toj istoj knjizi napisao sam povelik esej, koji možete čitati u prosinačkom broju BestBooka.) Ali zašto imam dojam da gradonačelnik Tomašević knjigu kupuje samo zbog dobrog glasa o Hanni Arendt, koji je i do njega došao, a ne zato što bi imao ikakvog pojma, a kamoli interesa za onim što upravo drži u rukama? Zato što mi Tomislav Tomašević općenito djeluje nenačitano? Ne samo zato! Hannah Arendt čini mi se krajnje slučajnim izborom, kao da je birao cipele, supruzi za rođendan, i zato što je nekoliko trenutaka, ili nekoliko fotografija i televizijskih sekundi kasnije, Tomašević Predsjedniku poklonio jednu knjigu, u izdanju gradskog poduzeća AGM. Knjiga nosi naslov “Imamo Dinamo”, a njezin autor moj je bivši kolega, dobar nogometni znalac, Dinamov navijač i odličan novinski pisac Dražen Krušelj. To je, kao, trebala biti neka interna fora, kakvim se već služe muškarci u odijelima i s kravatama, ali zapravo je problematično i glupo. Tomašević je angažirani zeleni, biciklist, aktivist, borac za građanska prava a protiv fosilnih goriva, klimatskih promjena i nejednakosti među ljudima. Kao takav je, uostalom, u knjizi Hanne Arendt i zapazio zgodan model za propagandu svojih političkih praksi. Ali da bi omilio desnim i krajnje desnim, i da bi se bavio nečim o čemu, kao i svi drugi muškarci, ponešto misli da zna, Tomašević je vrlo angažiran oko Dinama. Gradio bi mu stadion, pojavljuje se u svečanoj loži, aplaudira, skače, raduje se. I s ponosom Predsjednika dariva knjigom o Dinamu. U suštinskom smislu, to je, ukoliko si gradonačelnik Zagreba, suprotno svemu što Hannah Arendt jest, ali i što Hannah Arendt simbolizira. Pa onda mu ne vjeruješ, tom Tomaševiću, ni kada se slika s Hannom Arendt, ni kad se veselo kezi uz Dinamo.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kao ni inače, nije u ruke uzimala pojedinačne knjige. Ona je općenito najavila povećanje budžeta za knjigu i izdavaštvo. Hoću li biti pretjerano zloban ako kažem da mislim kako je to više novca za akademika Gavrana? Neću, jer ako knjige tretirate kao lonce i poklopce, bez ikakvih vrijednosnih kriterija, uz odbacivanje samo onih koji su malo zločestiji prema vama, kao i onih koji pišu na srpskom ili bosanskom jeziku. (Knjige pisaca iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ukoliko pisci nisu Hrvati, ne mogu se otkupljivati za hrvatske knjižnice, bez obzira na to što su objavljene u Hrvatskoj! Otkupljuju se i hrvatske knjige, i hrvatski prijevodi, ali srpske i bosanske knjige ne. Tog pravila se u Ministarstvu drže od dolaska ministrice Obuljen Koržinek, i nikad se nitko protiv toga nije pobunio, čak ni nakladnici koji katkad objave ponekog Srbina ili Bosanca…)

Uglednici su se, naravno, uslikali i na štandu Školske knjige. Viđeni su s Antom Žužulom, a pojavili su se i na govoru otvorenja velikog madžarskog pisca Pétera Nádasa. Jesu li prethodno čitali išta Nádasevo? Pa zašto su onda došli? A kao i svake godine pažljivo su izbjegli bilo kakvo posezanje za knjigama živih hrvatskih pisaca. Oni su, iz perspektive Milanovićeve, Tomaševićeve ili ministričine, okuženi. Kupovina koje njihove knjige opasna je, jer bi izazvala niz gnjevnih reakcija. Što, naravno, ne znači da oni nemaju svoje pisce. Milanović je nekima od njih nedavno podijelio državna odlikovanja. Tomašević, pak, svojima, članovima ili agitatorima grupe Možemo!, otkad je došao na vlast dodjeljuje nagrade Grada Zagreba za književnost, i pritom je neusporedivo stranački i sektaški striktniji, nego što su to bili Bandić i HDZ, dok su zajednički vladali Zagrebom. A Nina Obuljen Koržinek ima akademika Gavrana i odabranu skupinicu državnih liblinga, kojima se distribuiraju simbolične, ali i konkretne počasti. Ali ne daj Bože da se itko od njih troje, Milanović, Tomašević ili Obuljen Koržinek, uslika s knjigom svoga pisca, da je kupi, ili da o njoj nešto kaže! Sa stanovišta hrvatske politike, lijeve i desne, hrvatska je književnost na groblju. Većim dijelom u grobu Miroslava Krleže. A možda je to i zasluženo, pomišljamo kad vidimo kakva je mjera samopoštovanja u tih navodno živih hrvatskih pisaca.

I za kraj preporuke! Ako ćete mene slušati - a dobro bi vam bilo da upravo mene slušate kada je kupovina i čitanje knjiga u pitanju, jer ja nemam političkih prijatelja! - onda pođite do Frakture i kupite “Dobrostive” Jonathana Littella. U blizini vam je OceanMore, gdje ćete nabaviti knjigu “Otac” Glorije Lujanović i gdje su brojne knjige Karla Ovea Knausgaarda, kojeg biste konačno trebali započeti čitati. Nekoliko koraka dalje je Fibra. Tamo upitajte za Marka Šunjića, recite mu da sam vas ja poslao, i da vam izdvoji sve one crtane romane (tojest strip albume) koje je Jergović zadnjih godina kupovao. To vam je izbor, uzmite sve ili proberite! Vratite se do štanda V.B.Z.-a i kupite “Nevine”, novi roman Ene Katarine Haller. Tu možete uzeti i “Nož” Salmana Rushdieja, ali njega vam na neviđeno preporučujem, jer knjigu još nisam čitao. Onda otiđite do Ljevaka, tamo uzmite obje knjige koje su kupili Milanović i Tomašević. Poslije se možete vratiti do AGM-a, gdje ćete kupiti Krušeljevu knjigu o Dinamu. Vi na to imate pravo, jer niste gradonačelnik, kao što ni ja nisam navijač Dinama (upravo suprotno). I još otiđite do Disputa, gdje ćete kupiti upravo objavljeni hrvatski prijevod genijalnih Gombrovičevih dnevnika.

I to bi vam za danas bilo sve. Budem li dobre volje, možda vam još ponešto predložim…