Melanie Kokić (33) iz Belišća nastavnica je njemačkog i engleskog jezika. Majka je troje djece i ne želi da Vlada više podcjenjuje nastavnike
Idemo do kraja: 'Djeci želim pokazati kako se treba boriti'
Ma da štrajk traje toliko da cijeli mjesec neću dobiti plaću, obzirom na Vladinu najavu da dane u štrajku više neće plaćati, ja ne odustajem. Sama sam s troje djece, ali odustati neću, rezolutno nam govori Melanie Kokić (33), nastavnica iz Belišća, koja je u prosvjeti skupila 10 godina staža.
Pogledajte video
Pokretanje videa...
Plaća joj je, s prijevozom od 1100 kuna te dodacima za smjenski, prilagođeni, individualizirani rad, 6800-7000 kuna, ovisno o broju dana u mjesecu. Time plaća mjesečne životne troškove, kredit i potrebe djece. Luka (12) i Maria (10) školarci, a Magdalena (4) ide u vrtić. No, kako naglašava, novac kao razlog štrajka nije toliko bitan.
- Još je gore ljudima koji rade za 2500 ili 3000 kuna i to je svima jasno. Mi prosvjetni radnici ne kukamo zbog plaće i tih par sto kuna, koliko bi dobili tim povećanjem koeficijenta, nego samo tražimo izjednačenje s ostalima i da nam se vrati ono što su nam uzeli prije krize. I zbog toga što nam je dosta toga da smo zadnja rupa na svirali u svakom pogledu i da nas se omalovažava. Prije se učitelje gledalo s poštovanjem, više to nije tako. Moja Slavonija je ili rasprodana ili iseljena, više neće imati tko ni raditi u školama. Želimo stati i na kraj tome da nas vladajući prave budalama, ne samo nas u prosvjeti, nego općenito sve. Za sve drugo, luksuzno i nepotrebno imaju, evo neki dan kupuju opet nove aute, ali za nas radnike nemaju, e pa treba stati na loptu - poručuje ova mlada nastavnica. Dodaje da od štrajka neće odustati i zbog toga što svojoj djeci želi dati primjer za budućnost.
- Želim ih naučiti kako se za sebe treba izboriti i pokazati da se pravilnim i poštenim radom te upornošću i voljom mogu promijeniti stvari - kaže.
Na kritike kako su mogli štrajkati za vrijeme ljetnih praznika, kada djeca nemaju nastavu, Melanie ističe kako bi i u toj situaciji sustav bio u blokadi.
- Nitko ne razmišlja da bi i tad posljedice bile ogromne, ne bi bilo svjedodžbi, dokumentacije, upisa u srednje škole, fakultete. Sve će se ovo moći nadoknaditi i djeca neće ništa izgubiti od gradiva, a mi se sad moramo izboriti za svoje. Minimalan je broj onih koji ne štrajkaju i ne pamtim kad je zadnji put bilo ovakvo zajedništvo - ističe.
Melanie predaje engleski i njemački jezik u 30-ak kilometara udaljenoj osnovnoj školi Viljevo te u još dvije područne škole, koje su od njezina doma udaljene i 50-ak kilometara. Mjesečno do svojih đaka automobilom prevali i do 1500 kilometara.
'Nije škola samo nastava'
- U jednom danu budem i u sve tri škole. A kad sam tek počela, radila sam čak i u pet područnih škola. I dok nisam savladala raspored, imala sam po autu zalijepljene 'post it' papiriće kako bih znala kad u kojoj školi moram biti, poprilično kaotično - priča nam Melanie pojašnjavajući kako radni dan nastavnika niti započinje niti završava dolaskom i odlaskom iz škole.
- Ljudi uopće ne znaju kako izgleda sustav, što mi sve moramo raditi. Misle da mi odradimo par sati u školi i da smo nakon toga, kao i vikendima i praznicima slobodni, ali to nije tako. To je konstantan i neprekidan rad. I prije i poslije nastave mi radimo, pa tako i vikendima i praznicima. Obujam posla se svake godine povećava od strane Ministarstva, pa si ga i mi sami povećamo jer ne možeš svake godine potpuno isto predavati, moraš mijenjati za drugu školsku godinu, pa su tu još razne edukacije, stručni skupovi. Tada mi i mama uskače u pomoć oko čuvanja djece, a oni itekako dobro znaju koliko sam odsutna zbog posla - ističe.
Opisala nam je svoj radni dan i količinu posla za odraditi nastavnički sat. Engleski Melanie predaje učenicima prvog, drugog, trećeg, četvrtog, sedmog i osmog, a njemački onima od petog do osmog razreda. Svaki dan se diže oko pet ujutro kako bi pripremila i sebe i djecu, a naglašava kako joj radni dan traje itekako i više od osam sati.
- Ujutro mi nastava traje od osam do 14.15, popodne od 12.30 do 18.30, a u školu dolazim obavezno pola sata prije kako bih pripremila, isprintala i kopirala sve materijale za djecu. Odradim sate, vozeći se od škole do škole, i onda doma poslije nastave, kao i vikendom, nastavljam s radom jer treba pripremiti sat za sutradan. Ne možeš doći pred djecu, stati i to je to, ne može ni svaki sat biti isti. Pišem mjesečne planove, izrađujem materijale za učenike, a imam i one s mentalnim teškoćama, koji idu po prilagođenom, kao i one po individualiziranom programu, pa za njih radim posebne materijale, smišljam i izrađujem igrice kako bih im olakšala jer njima ne mogu održati klasičan sat, upisujem bilješke i ocjene u e-dnevnik, ispravljam ispite... Zbog manjka učenika znam imati i dvorazrednu, trorazrednu pa čak i četverorazrednu kombinaciju, što znači blok sat istovremeno s učenicima dva, tri ili sva četiri razreda, možete zamisliti koliko je tu posla u tih 90 minuta i prethodne pripreme - naglašava Melanie dodajući kako ju srce zaboli kad se zbog posla, koji se svakodnevno nastavlja i doma, ne može poigrati s djecom kad ju zovu.
- Vidimo se ili kratko ujutro ili tek navečer, obzirom da sam s ovo dvoje školaraca različita smjena. Obavezno jedan obrok u danu svi zajedno pojedemo, najčešće je to večera, popričamo, poigramo se, za dva sata oni već idu spavati i onda ja opet nastavljam s pripremama za sutradan, što zna potrajati i do dugo u noć. Zna se dogoditi da me zovu na igru, pa im ja okružena papirima objašnjavam kako ne mogu jer imam posla. Bude im bude žao i zato me boli kad nas prozivaju da ništa ne radimo, a više smo s tuđom nego s vlastitom djecom - govori Melanie koja je oduvijek htjela predavati.
'Obožavama raditi s djecom'
Posao u školi, kaže s osmijehom na licu i sjajem u očima, ne bi mijenjala ni za što.
- Volim jezike, obožavam djecu i raditi s djecom. Mi sudjelujemo u odgoju te djece i pomažemo njihovim roditeljima, ta dječica nas vole i grle kao da su naša i to je neprocjenjivo. Ovo je divan posao i treba puno ljubavi za raditi ga. A ja sam odmalena znala da ću raditi u školi - kaže.
Inače, ova mlada nastavnica, koja se bori za bolji status, rođena je u Njemačkoj gdje je živjela do 16. godine. Roditelji su se vratili u Slavoniju, gdje je upisala drugi razred srednje škole, a ona zbog toga nije požalila ni jednog trenutka.
- Ja jako volim našu zemlju, naše ljude, naš mentalitet i ne mislim otići van. Vjerujem da će kad tad biti bolje svima - poručuje.