ŽELE ISTINU Vukovarka Bronka Magdić od susjeda Srbina čula je da je njezin suprug na Ovčari i da će se teško izvući. Izvukli su ga iz vukovarske bolnice. Traži ga već 29 godina...
MUŽA JOJ ODVELI ČETNICI
'I danas u snu čujem suprugov glas. Pita me kako su djeca...'
Moj suprug Milan ustrajno je ponavljao kako Vukovar ne može pasti, vjerovao u pomoć, govorio mi da ne paničarim, kako je pomoć već na granici. Kad je odlazio na položaj tog 14. rujna 1991. godine, ni on ni ja nismo znali da se više nikad nećemo vidjeti, spuštena pogleda pripovijeda Bronka Magdić (62).
Pogledajte video: Mnogi još traže svoje najmilije
Pokretanje videa...
01:07
Neko vrijeme sam se skrivala kod susjeda
S četiri godine starijim suprugom, sinom Darijem i kćeri Marijom, tada dječicom od 12 i 13 godina, živjela je na ulazu u Vukovar, blizu vojarne.
Kad im je otac odlazio, djeca su bila kod rodbine u Vinkovcima, a Bronka se sa šogoricom i njezinom djecom spustila u podrum.
- Vojska je prvo ušla u taj dio grada i došla na pola kilometra od naše kuće. Gađali su hrvatske domove i kroz našu je kuću proletjela granata. Ušla je na jednu i izletjela na drugu stranu. Tu noć, 14. rujna, jako je puno tenkova dolazilo iz Negoslavaca. Gađali su podrume i puno je ljudi poginulo. Cijele obitelji. Došla je jugovojska i naredila da izađemo iz podruma. Govorili su da smo spašeni i sigurni i da se javimo ljudima koji imaju bijele vezice na rukavima. Neko vrijeme sam se skrivala kod susjeda, sve dok me nisu zarobili - prisjetila se tih mučnih trenutaka Bronka.
Odveli su ga iz bolnice
Nakon što je prošla torturu Veleprometa i Negoslavaca, 26. studenog 1991. zaputila se u Njemačku, gdje su joj bili otac, sestre i djeca. Smršavjela je 10 kilograma i sva posijedila.
- Djeca i moja rodbina jedva su me prepoznali. Nakon pada Vukovara neki Srbi poznanici rekli su mi da je moj Milan na Ovčari i da će se teško izvući. Od šogora sam doznala da je teško ranjen 3. studenog 1991. i da je bio u bolnici. Od prijateljice, koja je u bolničkoj sobi bila krevet do njegovog, čula sam da je vojska došla u bolnicu i rekla da ustane svatko tko može na noge. Moj suprug je šepajući ustao i od tada mu se gubi svaki trag. I iz Njemačke sam telefonirala, slala upite u Međunarodni Crveni križ. Odgovarali su mi da je u bolnici u Novom Sadu, pa u logoru Stara Gradiška, ali mislim da su sve to bile laži – šireći ruke govorila nam je ova tužna žena.
Govorila sam im: 'Tata će se vratiti'
Kako je u trenutku zatočeništva u logoru i sama proživjela veliki strah, čak tri puta bila izvođena na strijeljanje i vraćena, nije uopće razmišljala kako je ostala sama s dvoje malodobne djece.
U stanu svog oca u Njemačkoj, u kojem ih je u jednom trenutku bilo 14, ostala je do prosinca 1993. godine.
Tad se s djecom vratila u Zagreb rodbini.
- Snagu su mi davala djeca, čim sam ih vidjela i zagrlila. Odmah sam počela raditi, vozila sam auto od 6 do 18 sati i okrenula se vjeri. I još sam se nadala da je moj muž živ. Govorila sam djeci: ‘Tata će se vratiti, uštedjet ćemo novac, čekat ćemo ga’. I oni su mu se nadali, krenuli u njemačku školu – prisjeća se Bronka ponavljajući da su je u tim kriznim situacijama izvukli zajedništvo, vjera i posao.
Nismo imali vremena tugovati
Pitali smo je kako se ona i djeca sve te godine nose s tom boli i neizvjesnošću o tome kakva je sudbina zadesila njihova oca i supruga i kako obitelj proživljava tu tragediju.
- Radeći, nismo imali vremena misliti i tugovati. Djeca su htjela kući u Vukovar, željela su tati. Satima bih telefonirala i pokušavala saznati što se dogodilo mom mužu. Imali smo po tisuću njemačkih maraka računa za telefon. Moj susjed, Srbin, rekao mi je da je moj muž na Ovčari i teško da će se izvući. Pitala sam djecu: ‘Gdje ćemo tatu sahraniti?’. Moja kći o tome nije željela pričati, toliko joj je bilo teško. Samo bi govorila: ‘Mama, ja ću uvijek i stalno misliti da je moj tata živ’. Kad bismo nešto počeli pričati na tu temu, kći je ustajala od stola i odlazila. Sin je više htio pričati, pa mi je nekako bilo lakše. Jedni od drugih skrivali smo svoju tugu i zapravo bježali - priznaje Bronka.
U snu mu govorim: 'Bježi, vojska je tu'
Dodaje da su njena djeca uvijek poslušala sve što je bilo vezano za tatu. Kad bi im rekla da tata nešto ne bi volio, poslušali bi bez pogovora. Što god je rekla da bi tata volio, to je njima bila svetinja.
Njena djeca preko noći su odrasla.
Koliko god je teško, Bronka je zahvalna što su se njih troje održali u toj golemoj tuzi.
- Kao vjernica znam da tijelo ne znači ništa kad čovjek umre, važno je gdje je duša i time si malo olakšam. Zapalim svijeću kod križa na bilo kojem groblju, plaćam mise, pomolim se za Milanovu dušu, da tako lakše čekam sve te godine. Da ga pronađu, osjetila bih veliki mir, ne bih više morala odlaziti i tugovati na svakoj masovnoj grobnici. Možda ga ne bih toliko sanjala da bježi. Pojavi se u snu, a ja mu govorim: ‘Nemoj doći tu blizu, nemoj, sad je došla vojska’. I čujem ga negdje u daljini da pita za djecu, a ja mu odgovaram da se ne brine, da je sve dobro, ali da ne dolazi jer je tu vojska – s bolom u glasu, dok joj se suze cakle u očima, niže Bronka.
Kako nitko ništa ne zna?!
I danas se nada. I trgne na križanju kao da ga vidi. Ta rana u njoj stoji otvorena i stalno se dira i širi. Najteže joj pada to što su mučili i ubijali ranjenike. A odgovorni za to dobili su mizerne kazne.
- Kad je na Šalatu došlo 200 tijela s Ovčare, nadala sam se. I još se nadam. Moj suprug je poznavao jako puno ljudi i sigurno netko zna. Zar je ta istina toliko teška i nitko ne može reći kakav je bio taj kraj? Kad jedan Šljivančanin pred bolnicom Međunarodnom Crvenom križu kaže: ‘Ja odgovaram za ranjenike’. A te ranjenike, njih 260, odveo je i ubio i za to dobio tako malo kazne. Najteže mi je zbog ranjenika. Sama sam osjetila kako je teško kad je čovjek operiran. A onda se sjetim svog muža i pitam se kako mu je bilo dići se na noge nakon operacije i završio u tom hangaru. Kako je to bilo strašno.... - zaključila je Bronka.
24sata je pokrenuo projekt Nestali. Želimo pronaći odgovore o sudbinama nestalih u Domovinskom ratu i pokrenuti cjelokupnu hrvatsku i međunarodnu javnost kako bi se ova tragična situacija napokon riješila. Prošle godine 24sata su dobila nagradu Digiday za projekt Nestali, a nagrađene su i naše novinarke Romana Bilešić i Danijela Mikola.
Pokretanje videa...
01:55
Pokretanje videa...
01:57
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
