Ne očekujem da političar rođen i odrastao u SAD-u zna punu istinu o povijesti naše domovine
Hrvoje Klasić: Zašto se naš Amerikanac sad pravi Englez?
Glavni cilj inzistiranja na osnivanju muzeja koji bi se bavio isključivo zločinima počinjenima u vrijeme u kojem su Hrvatskom vladali komunisti nije komemoriranje žrtava niti činjenica da se o tim zločinima nedovoljno govori u javnosti. Ustvari, posljednjih 35 godina Hrvatska se uglavnom tim zločinima i bavi. O njima se pišu knjige, snimaju dokumentarne serije i žrtvama tog režima organiziraju se od države sponzorirane komemoracije. Sve navedeno u neusporedivo većem broju i uz neusporedivo veću podršku vlasti nego kad su u pitanju zločini koje su počinili ustaše tijekom Drugog svjetskog rata. Da ne spominjem odnos prema zločinima koje su počinili pripadnici hrvatske vojske i policije uoči i tijekom Domovinskog rata.
Glavni cilj inicijative koju sad složno traži hrvatska desnica, dakle HDZ i HDZ-2020., je nastavak kolektivnog pranja mozga kako bi se dokazalo da u socijalističkoj Jugoslaviji nikome nije bilo dobro, a pogotovo Hrvatima, koji su tek 1990. dobili pravo na normalan i pravedan život ispunjen napretkom i blagostanjem. I dok me, kad je spomenuta inicijativa u pitanju, ne čudi isključivost političara koji u komunizmu nikad nisu živjeli, licemjernim držim inzistiranje od strane onih političara koji su u vrijeme komunizma živjeli, što bi se reklo, “ko bubrezi u loju”.
Jer socijalistička Jugoslavija nije bila zločinačka država. Bila je to država koja je zaslužna za emancipaciju žena, unapređenje radničkih prava, koja je opismenila i “civilizirala” više stanovnika, te izgradila više tvornica, škola, bolnica, domova kulture i stambenih zgrada nego ikoja državna tvorevina na ovim prostorima. Naravno, istina je i ta da je jedina dozvoljena partija omogućila društveni napredak, ali onemogućila političke slobode. Štoviše, s neprijateljima režima ili ponekad tek s neistomišljenicima znala se obračunavati vrlo surovo. Odnos prema zarobljenim pripadnicima poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata ili prema pristašama Staljina najbolji su primjeri surovosti. Da, imala je i tajnu službu koja je često zloupotrebljavala svoje ovlasti, organizirala atentate na pripadnike političke emigracije, prisluškivala novinare, intelektualce itd.
Kao što rekoh, ne očekujem da političar rođen i odrastao u SAD-u zna punu istinu o povijesti naše domovine. Ali me razočaralo da ga primjeri iz njegove domovine nisu naučili koliko su selektivnost i tendencioznost u suočavanju s prošlošću neispravan i štetan pristup. Jer čak i kad bi se ograničili samo na američku povijest druge polovine 20. stoljeća, muzej zločina demokratskog režima u Washingtonu bio bi za nekoliko katova viši od muzeja zločina komunističkog režima u Zagrebu.
Mislim pritom na desetke tisuća zarobljenih njemačkih i japanskih vojnika koje su američki vojnici tijekom i nakon rata ubili ili usmrtili izgladnjivanjem. Mislim i na više od 10.000 Njemica i Japanki koje su američki vojnici nakon oslobođenja silovali. Kao i na mnogo veći broj ubijenih zarobljenih vojnika i civila te silovanih žena tijekom rata u Vijetnamu. Mislim i na otpuštanja s posla i zatvaranja Amerikanaca za koje su demokratski vlastodršci ponekad samo i sumnjali da su bili pristaše komunističkih ideja. Naravno, ne mogu ne pomisliti na sva ona rasistički uvjetovana ubojstva, silovanja, fizička i psihička maltretiranja, te od države promoviranu političku, ekonomsku i obrazovnu segregaciju više od 10% vlastitog, afroameričkog i domorodačkog, stanovništva. A što tek reći o zlouporabama američkih tajnih službi, tj. o masovnom prisluškivanju novinara, atentatima na “državne neprijatelje” ili organiziranju nasilnih smjena vlasti u zemljama širom svijeta?
I naravno, Amerikanci se na razne načine suočavaju s navedenim (ne)djelima. Jer su svjesni da zločini, ma koliko okrutni i brojni bili, nisu jedino što obilježava njihovu prošlost. Pa zašto se onda naš Amerikanac pravi Englez? Zato što njegova motivacija nije želja za sveobuhvatnim suočavanjem s prošlošću niti pokušaj razumijevanja i uvažavanja različitih iskustava, perspektiva i sudbina. Nametanjem priče o nepoželjnoj prošlosti on ustvari nastoji nametnuti priču o poželjnoj budućnosti. Problem je što mi se ta njegova priča čini previše ideološki ostrašćenom, isključivom i netolerantnom prema onima koji misle drugačije. Ustvari, kad malo bolje razmislim, čini mi se previše sličnoj onoj koju tako zdušno osuđuje.