Hrvatski Japanac: Pomogao sam supruzi da kod kuće rodi

Hrvatsku je odabrao, kaže, jer je želio nešto novo, drukčije.

- Najveći dio Japanaca iz SAD-a se nakon školovanja vrati kući, tamo gdje se su mama, tata i sushi. Ja to nisam želio. Kad sam u Google upisao ‘Hrvatska’, oduševio sam se. Dotad sam o Hrvatskoj znao jedino da je Mirko Filipović odavde, a sad sam vidio more, otoke, Dubrovnik, Zadar... Prekrasno. Došao sam ovamo i vrlo brzo odlučio ostati - priča dr. Shin. Sjeća se i prvog dana u Hrvatskoj:

- Prvi dojam nakon što sam došao u Hrvatsku? O, Hrvatica jako lijepa...

Slavko Midžor/PIXSELL

Miješa se Shinu hrvatski i engleski, često kombinira dva jezika, ali njegov hrvatski iz dana u dan je sve bolji.

- Ovdje jako puno ljudi dobro govori engleski, a to je i razlog zašto moj hrvatski i dalje nije dovoljno dobar. Za posao mi je dovoljno, ali ne i kad se priča o ‘private things’. Hrvatski nikad nisam učio u školi, slušao sam ljude u tramvaju, na cesti, prijatelje... S tim da sam u prvo vrijeme učio psovati, a ne pričati. Nakon što sam naučio sve psovke, krenuo sam na ‘lijepi’ hrvatski, ha, ha - prisjeća se dr. Takahashi.

Supruga Marta mu je zabranila da psuje dok govori za novine, držao se toga cijelo vrijeme, ali počeci se teško zaboravljaju. Jezični, ali i životni.

- Kad sam došao u Hrvatsku, mislio sam da će mi trebati dva-tri tjedna za dobivanje svih papira, ali otegnulo se to na tri mjeseca. Naime, bilo je ljeto, a ja sam brzo naučio da u hrvatskoj policija tijekom ljeta baš i ne radi, ipak je to vrijeme godišnjih odmora, ha, ha - kaže.

Slavko Midžor/PIXSELL

Došao je u Hrvatsku s 2000 dolara u džepu, a četiri mjeseca nije mogao ništa raditi. Tradicionalna hrvatska dobrodošlica, rekli bismo...

- U Zagrebu nisam poznavao apsolutno nikoga kad sam došao, ali preko juda sam brzo stekao jako puno prijatelja. Često kažem da sam za deset dana u Zagrebu stekao više prijatelja nego u osam godina u SAD-u. I zato mi se sviđa živjeti ovdje - kaže Shin, koji ne razmišlja previše kad odgovara na pitanje što mu se najviše sviđa u Hrvatskoj:

- Ljudi! Volim ljude u Hrvatskoj jer su jako gostoljubivi. Prilaze ti u stilu: ‘Ej, stari, moraš doći k meni, probati maminu sarmu!’ Toga u SAD-u nema. Nije u Americi loše, ali drukčiji je to mentalitet. Meni se puno, puno više sviđa ovako.

Rodni grad mu je 9500 kilometara daleko, ali ne pati previše.

- Ne, Japan mi zaista ne nedostaje. Ondje ljudi previše rade i previše žrtvuju privatni život. Ima i puno dobrih stvari, idealno bi bilo pronaći sredinu između Japana i Hrvatske, ali ako moram birati, hrvatski način života je definitivno bolji - uvjerava nas Shin.

Kad govori o onome što mu se ne sviđa u Hrvatskoj, iznenađujuće ode u - povijest.

- Mislim da je karakter hrvatskog naroda povezan s poviješću. Oduvijek su ovi prostori bili pod pritiskom i utjecajem velikih sila, još od Rimskog Carstva, Ugarske i Turske, a to je i Hrvate naučilo kako biti dovoljno pametan da preživiš. I to je dobra strana. Loše je to što su zbog povijesnih okolnosti Hrvati postali i pomalo lijeni. I zato sad, kad konačno imaš svoju državu, kad je moraš sam i voditi, dolazi do problema - analizira Tkahashi i nastavlja:

- Najveći problem u Hrvatskoj je to što ne postoji jasna vizija budućnosti. Slušam političare kako govore ‘Hrvatska raste’ ili ‘jaka Hrvatska’, a ja se pitam: kako raste, gdje raste? Obrazovani mladi ljudi odlaze, i neki moji prijatelji su se preselili u Dublin, a to je velika šteta za Hrvatsku.

Slavko Midžor/PIXSELL

Shin ni ne pomišlja na odlazak, u Hrvatskoj je stvorio dom i život koji mu se sviđa. A ono što mu se ne sviđa, napravi po svome. Kao, primjerice, rođenje drugog djeteta. Supruga Marta rodila je malu Ami kod kuće.

- Marta je prvo dijete, našu Miju, rodila u bolnici i sve je prošlo u redu. Nemam ništa protiv bolnica, ali bilo je nekih stvari koje nam se nisu sviđale. Vjerovali smo da može biti još bolje i rekli smo: ‘Zašto ne pokušati?’ Pokušali smo i sve je prošlo odlično.

Marta nakon prvog porođaja tri mjeseca nije mogla normalno hodati od bolova, a nakon porođaja kod kuće drugi dan se penjala na treći kat! I sama mi je rekla: ‘E, sad mi je jasno zašto su žene prije rađale po petero djece, zato što su rađale doma - priča Shin i nastavlja:

- Govorili su mi neki da se s porođajem doma vraćam u kameno doba, da je to pogrešno, što ako se nešto dogodi... A ja kažem: ‘Ako se nešto dogodi, idemo u bolnicu’.

Na svom blogu Shin je nabrojio čak deset prednosti porođaja kod kuće, a svaku od tih prednosti sam je i doživio. Sličnog principa drži se i u poslu.

- Osnovna razlika između mene i drugih kiropraktičara je u tome što ja na svom blogu i na Facebooku pokazujem svoje lice, ime, adresu i telefonski broj, čak i svoju ženu i djecu. Sve je tu. Kad je tako, kad sam potpuno dostupan, ljudi mi više vjeruju. Nisam lažan, nisam jedan od onih debelih, zapuštenih kiropraktičara koji puše jednu za drugom i drugima govore kako treba živjeti - kaže Shin, koji ne skriva ni svoj stav o cijepljenju.

- Protivnik sam cjepiva. Problem je što u Hrvatskoj po zakonu moraš cijepiti dijete, ali ako nešto kod djeteta krene po zlu, dođe li do autizma, oštećenja mozga ili paralize, institucije peru ruke. Ej, pa to nije fer. Ako ste me prisilili da nešto radim, zašto ne preuzmete odgovornost i dogodi li se nešto loše?! Bilo bi mi jasno da je to stvar izbora, ako čovjek sam želi cijepiti dijete, normalno je da preuzima i odgovornost - čudi se hrvatski Japanac.

Slavko Midžor/PIXSELL

O svojoj djeci vodi posebnu brigu. Kćer Miju s vremena na vrijeme uzme pod svoje, jedanput u dva mjeseca djevojčica je kod tate na tretmanu.

- Ona sad raste i, ako se loše drži, rast će pogrešno. Zato mnogi mladi ljudi pate od skifoze i skolioze, a roditelji to često zanemaruju. Ako dijete boli zub, odmah ga odvedu zubaru, ali ako se loše drži ili ima problema s kralježnicom, kažu samo: ‘Ma dobro je, dijete raste’. Da, raste, ali krivo raste - upozorava Shin.

Deseci ljudi prolaze mu kroz ordinaciju, sviđa im se njegov pristup, a prije svega iskrenost.

- Kiropraktika nije savršena. Daleko od toga, uvijek ima ljudi kojima kiropraktički tretmani ne pomognu. Zapitao sam se zašto je tako, zašto nekima pomažu a nekima ne i shvatio da je to kompleksno pitanje - priča Takahashi i nastavlja:

- Važno je što čovjek jede, što radi, kako živi, koliko je aktivan, kakav je psihološki, ima ili stresa, nervoze, emotivne nestabilnosti... Oni koje sve to muči imaju manje šanse da im kiropraktika pomogne. Mozak blokira puno toga, ne možeš samo doći ovdje i reći: ‘Želim tretman, izliječi me’. Ne ide to samo tako... Uz kiropraktiku, velika Shinova ljubav je judo. Službeni je liječnik hrvatske judo reprezentacije, kad god može, i sam se presvuče u kimono i stane na tatami.

- Otkad sam otvorio ordinaciju, zanemario sam treninge, ali vratit ću se. Iako, moram biti jako pažljiv. Dvaput sam, baveći se judom, slomio rebro, imao sam rupturu ligamenta koljena, dislokaciju lakta... A sad si više ne smijem dopustiti ozljede. Čak i ako me mali prst boli, ne mogu raditi, a sad je ipak tu obitelj, sve je drukčije - svjestan je Shin.

Hrvatski judo, kaže, malo po malo napreduje, jednako kao i njegov posao u Martićevoj, jednako kao i njegovo “pohrvaćivanje”.

Japanac, doktor kiropraktike, čovjek sa svojim principima i - naš čovjek. Oči su kose, ona priča s Imotskim ne prolazi, ali ključno je ono što je više puta ponovio: “Moje srce je hrvatsko!”

Obožava hrvatske specijalitete

 Obožavam hranu ovdje, ritam života, često i sjednem na kavu, pričati o glupostima. Volim popiti pivo ili rakiju, to ništa ne šteti, ali brašno i šećer treba što više izbaciti iz prehrane. Ja sam to učinio i za tri mjeseca sam izgubio deset kilograma, pohvalio nam se Shin.