U gradu, kaže, žive jedino vojska i vatrogasci, a u okolici je još 400 ljudi koji nikad nisu htjeli napustiti svoj kraj. Mihovil je kao turist u Černobil putovao preko agencije
Hrvat u Černobilu: Divlji psi haraju, ali ljudi se ipak vraćaju
Zamislite da stojite na glavnom trgu u Karlovcu, a oko vas puste zgrade . Ne čuje se ništa osim vjetra i šuštanja lišća. Kao da je grad zaustavljen u jednoj sekundi , govori Mihovil Pirnat (25).
Nikad, kaže, neće zaboraviti jezu i očaj koje je osjetio koračajući Černobilom, nakon nuklearne katastrofe prije 29 godina - pustim gradom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Zagrebački student arhitekture ujedno je i član grupe Croatia Infiltration koja se bavi istraživanjem napuštenih objekata. To, kao i ljubav prema fotografiji, te želja za avanturizmom nagnali su ga na ovaj izlet.
- Na internetu sam pronašao ukrajinsku agenciju koja je nudila turistički razgled Černobila . Avion sam platio 1800 kuna, obilazak 120 dolara, a smještaj u Kijevu 35 eura - kaže mladić, koji se u Černobil iz glavnoga grada zaputio ranom zorom.
- Došao je čovjek s kombijem i tražio da potpišem hrpu papira na ćirilici. Nemam pojma što sam sve potpisao. Potrpao nas je i krenuli smo. Put je trajao oko četiri sata. Na ulasku u Zonu dočekali su nas vojska i vatrogasci. Požari su česti, pogotovo ljeti. Tada se čestice zračenja dižu u atmosferu pa vatrogasci što brže gase vatru - opisuje on. U grupi turista bili su još Amerikanci, Nijemci... Prije izlaska iz kombija dobili su izričite upute kako se ponašati.
- Rekli su da hodamo po asfaltu jer je kiša odatle sprala radijaciju na okolno bilje i u zemlju. Kod reaktora nismo smjeli sve fotografirati. Začudio sam se kako je priroda brzo progutala civilizaciju . Dojam je poput onoga koji dobijete gledajući apokaliptične filmove - govori Mihovil te nastavlja kako u zgradama temelje probija drveće i raslinje . Vidjeli su čopor divljih svinja i divljih pasa kako obilaze grad. Prošetali su knjižnicom i osnovnom školom.
- U jednoj prostoriji na podu su bile nabacane gas maske, kao da je netko svu školsku djecu zamolio da bace maske , a zatim uđu u autobus i više se nikad ne vrate - zgroženo priča.
U gradu, kaže, žive jedino vojska i vatrogasci, a u okolici je još 400 ljudi koji nikad nisu htjeli napustiti svoj kraj .
- Nema mutanata . Evo mene, nije mi narasla treća ruka i ne svijetlim u mraku - smije se.