NE ODUSTAJE OD SEBE: Djevojčica zaraznog osmijeha svoju najtežu životnu priču otvoreno je podijelila putem Facebooka i 'zaradila' veliku podršku brojnih ljudi
PULJANKA (15) NAPIPALA ČVOR NA VRATU
'Zamislite da djetetu kažete da ima rak! Šok, strah, panika...'
Ja sam vam preživjela rak i kada odrastem želim postati pedijatrijski onkolog. Želim pomagati djeci koja prolaze ono što sam ja prošla, odmah na početku rekla nam je 15-godišnja Erin Rupčić iz Pule.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:28
Djevojčica zaraznog osmijeha svoju najtežu životnu priču otvoreno je podijelila putem Facebooka i 'zaradila' veliku podršku brojnih ljudi. Izgubila je kosu, izostala iz škole, prošla nekoliko operacija, dane provodila u bolničkoj sobi na kemoterapijama, povraćala, plakala i smijala se zajedno s drugim tinejdžerima na odjelu, ali nije odustala od borbe, od sebe.
Vrlo jednostavno i otvoreno ova hrabra učenica srednje Talijanske škole priča o teškim mukama kroz koje je prošla, a život smatra čudom i pustolovinom u koju je tek zakoračila. Sve je počelo u ožujku prošle godine kada je vidjela čvor na vratu koji ju je prije toga malo svrbio.
Odmah je alarmirala roditelje koji su je odveli na pregled. Nitko nije slutio da se Erin sprema životna oluja.
- Uvijek sam se pitala 'zašto baš ja?', ali nakon svega što sam prošla zahvalna sam što sam to doživjela i preživjela. 28. ožujka prošle godine sam krenula u teretanu, a još od ranije se bavim odbojkom.Sportski sam tip koji živi zdravo. Primijetila sam kvržicu na vratu i odmah me uhvatio strah.
Taj dan sam završila na pretragama u pulskoj bolnici a potom sam i privatno otišla, za svaki slučaj. Pretpostavka je bila da su u pitanju ciste koje se mogu kirurški odstraniti i da će sve biti super. Jedna medicinska sestra iz Pule nas je uputila u Rijeku za svaki slučaj i tamo se ustanovilo nakon punkcije da imam limfom.
- Zamislite situaciju kada djetetu kažete da ima rak! Šok, nevjerica, strah, panika... prisjetila se hrabra Erin trenutka saznanja da ima rak. Odmah je krenula na kemoterapije, a istovremeno su nalazi poslani u Italiju gdje je dobila nalaz da se radi o Hodgkinovom limfomu. Hrabro je prošla kroz 6 mučnih kemoterapija i iz tog teškog životnog poglavlja izašla kao pobjednica.
- Nisam previše guglala o svojoj bolesti. Znala sam da ću kroz silne kemoterapije plakati, povraćati i da će mi otpasti kosa. Nakon treće kemoterapije pokazalo se da nema malignih stanica. Velika podrška bili su mi liječnici, posebno dr. Jelena Roganović iz riječke bolnice. Naravno moja obitelj mi je ipak bila najveća podrška. Koliko samo znači kada liječnik dođe do tebe, ohrabri te, zagrli, poljubi...To te drži - prisjeća se.
- Koliko samo znači prijatelj u bolnici, poput mojeg Tea (17) koji drugi puta prolazi kroz leukemiju. On me je nasmijavao, hrabrio kada sam bila loše i povraćala od lijeka. Smijao se sa mnom kada je bilo ok. Teo je uvijek dobro i kada ga pitate kako je - reći će vam dobro. Takvi smo mi sa odjela - ispričala je djevojčica koja je preko noći morala odrasti, shvatiti bit života.
Sada je, kaže, ne zamaraju sitni problemi poput: nemam što obući!, već se raduje svakom novom danu. I dok bi većina odraslih ljudi koji se bore s teškom dijagnozom možda i odustala, kod nje to nije bila opcija. Naučila je samoj sebi biti na prvom mjestu, a naučila je i da joj svi nisu prijatelji.
- Kod takvih stvari znate tko vam je prijatelj, a tko nije. Bilo je i onih koji su zbijali šale oko toga što nemam kosu i nosim periku, ali to mene ne dira. Uskoro ponovno idem na kontrolu i to su ti trenuci kada se zapitate hoće li sve biti ok. Ali morate ići dalje, to je život! - mudra je Erin.
Tata Antonio (42) ponosan je na svoju kćer.
- Ona jednostavno hoće o tome pričati, pomoći svojim iskustvom. Takva je moja Erin. Prva pomisao nam je, nakon što smo saznali za bolest, bila kako zaštiti dijete, a potom nam se život sveo na terapije, izolaciju, molitvu. Ona je naš ponos - rekao je tata suznih očiju.
Na Facebooku je Erin napisala dirljivu poruku čiji dio prenosimo:
- Živim u svijetu punom kompleksa, opterećujemo se tuđim mišljenjima i tražimo tu neku nepotrebnu sreću, a nismo niti svjesni da je najveća sreća koju imamo život. Kao dijete koje je oboljelo od maligne bolesti mogu vam reći da biti na odjelu gdje su djeca bolesna i gdje se djeca bore za život, nešto najgore što netko može vidjet. Prošla sam kemoterapiju u 5 mjeseci, umjesto da sam učila matematiku i hrvatski, ja sam učila doze metotreksata i citozara, znala sam svaki detalj o svojoj bolesti. Svaki odlazak u bolnicu je bila moja noćna mora, ne zbog toga što je bolnica, nego zato sto sam znala što me čeka i znala sam da u narednih 7-10 dana neću moć ništa radit osim ležat. Sve sam ja to znala i to je mene ubijalo. Ubijala me sama pomisao da će moji prijatelji, za to vrijeme dok sam ja bolnici, ići na more i uživat. Dok su oni brojali dečke, ja sam brojala dane u bolnici, dok su se oni smijali, ja sam plakala, ali ja sam svoju životnu školu prošla, a oni nisu. Ja sam naučila bit strpljiva, ja sam naučila cijenit život, naučila sam da ništa u životu nije važnije od zdravlja... - napisala je ova gimnazijalka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
