Horor odsječenog grada: Ljudi su jeli tapete i pse da prežive

"Troja je pala, Rim je pao, Lenjingrad nije pao" dobro opisuje nevjerojatnu rusku izdržljivost. Današnji St. Petersburg Hitler je htio sravniti sa zemljom, ali nije uspio. Iako je ova stara ruska prijestolnica bila dvije i pol godine pod nacističkom opsadom, u kojoj je prema nekim podacima izgubljeno i milijun i pol života, uglavnom od od gladi i nedostatka osnovnih potrepština, njemački Führer Lenjingrad nije uspio osvojiti. Opsada je prekinuta tek u siječnju 1944. nakon što je uzrokovala najviše civilnih žrtava u svjetskoj povijesti.

Zima s 1941. na 1942. godinu, bila je posebno jaka i temperature u Lenjingradu su padale i do -40 stupnjeva Celzija. Smrt od gladi ili smrzavanja nasred ulice tijekom opsade bila je svakodnevica.

Grad je zimi naprosto odumirao. Dnevno su od gladi umirale tisuće. Ljudi bi padali i umirali, a na proljeće bi se vidjelo kako tijela umrlih plutaju rijekom. To je bila stvarnost i nakon nekog vremena nikoga to više nije plašilo ni užasavalo. Ljudi su se naviknuli.

U svom dnevniku Elena Skrjabina je zapisala: “Ljudi su od gladi toliko oslabili da se ne protive smrti. Umiru kao da su zaspali. A poluživi, koji ih okružuju, ne obraćaju na njih nikakvu pažnju”.

Umiranje od gladi i kanibalizam

Sustav bonova za podjelu hrane nije mogao savladati užasnu glad. Samo za Božić 1941. umrlo je 4000 ljudi. Stalno su se smanjivali bonovi za dodjelu namirnica. Najniža točka je dostignuta 20. studenog 1941, kada su vojnici u prvim borbenim redovima dobivali samo 500 grama kruha, radnici 250 grama, a činovnici, djeca i bolesni 125 grama.

Tijekom opsade počeli pojavljivati i slučajevi kanibalizma, jer su nestajali dijelovi leševa ljudi koji su jednostavno umrli nasred ceste.  U policijskim zapisima objavljenim godinama poslije stoji da je dvije tisuće ljudi uhićeno zbog kanibalizma, a 586 ih je pogubljeno jer su ubili svoje žrtve. 

U najsmrtonosnijoj blokadi grada u povijesti samo u siječnju 1942. godine umrlo je oko 130.000 ljudi, u svibnju 50.000, u rujnu 7.000 ljudi.

Svu bezizlaznost položaja u kojem su se našli građani njenog rodnog grada u svom dnevniku opisala je djevojčica Tanja Savičeva, koja je zapisivala datume smrti čitave svoje obitelji: “Savičevi su umrli. Svi su umrli. Ostala je samo Tanja”.

Doslovno umirući od gladi građani su jeli baš sve. Piljevinu, zidne tapete, mačke.. No nisu imali srce pojesti vlastitu mačku pa bi se onda mijenjali sa susjedima za mačke. Zidne tapete su skidali sa zidova i kuhali, a vodu u kojoj su se kuhali su pili. Bila im je dosta hranjiva jer su se nekad zidni tapeti premazivali smjesom jaja i šećera. Pas se nije mogao vidjeti na ulicama grada. Sve su ih pojeli.

Junački otpor

Hitlerov ultimativni plan bio je doslovno sravniti Lenjingrad sa zemljom. No, grad se junački branio unatoč neprekidnom bombardiranju. Samo oko pola milijuna građana Lenjingrada bilo je angažirano na izgradnji obrambenih pojaseva koji su grad pretvorili u utvrdu.

Stanovništvo je bilo u stalnom strahu od smrti, a najduži zračni napad je trajao čak 13 sati. Tada je u gradu eksplodiralo 2000 bombi.

Cesta života ili smrti

Nijemci su okružili grad, blokirajući sve puteve snabdijevanja do Lenjingrada i njegovih predgrađa, osim jedinog koridora preko jezera Ladoge. Kada se površina jezera Ladoge zamrznula, otvorena je Cesta života, prometnica koja je vodila do južnih jezerskih obala, koje je nadzirala sovjetska vlast. Tako je krenula duga kolona kamiona, donoseći hranu i potrepštine u opsjednuti grad i evakuirajući građane na svom povratku. I hrana i prijevoz civila je redovito bio napadan od njemačkog topništva i ratnog zrakoplovstva.

Taj opskrbni koridor Rusi su nazvali "Cesta života", a ona je ubrzo zbog visokog broja umrlih nazvana "Cestom smrti". Ipak, kakva takva opskrba je stizala u Lenjingrad, omogućujući obrambenim snagama Lenjingrada da pružaju otpor nacističkoj vojsci, a civilima pružila nadu u spas. Najteže vrijeme opsade bio je period između prekidanja plovidbe po jezeru Ladoga i njegovog ponovnog zamrzavanja. Tada brodovi više nisu plovili, a kamioni još nisu mogli voziti preko leda.

Red i disciplina

Unatoč opsadi u gradu se morao održavati red. Kada je u studenom 1941. umiranje od gladi postalo masovna pojava, organizirani su posebni timovi koji su svakodnevno s ulica odnosili stotine leševa.

U ožujku 1942. radno sposobno stanovništvo izašlo je na ulice svog carskog grada poznatog po širokim avenijama i baroknim palačama kako bi ga očistili od smeća, a već sljedeći mjesec je počelo ponovno uspostavljanje komunalnih službi. Bez obzira na to što vodovod i kanalizacija tijekom Opsade nisu funkcionirali u gradu nije izbila nijedna epidemija. A to najviše treba zahvaliti herojskim zalaganjima predanih lenjingradskih infektologa.

Kulturni život

I premda je grad bio pod neprekidnom paljbom i opsadi se nije nazirao kraj u Lenjingradu se nije prestao odvijati i kulturni život. Čak i tijekom prve zime pod opsadom radilo je nekoliko kazališta i knjižnica. Već u ljeto 1942. počele su s radom neke škole i kazališta. 

Prvi koncert gradske filharmonije pod opsadom održan je 9. kolovoza 1942. Na njemu je izvedena glasovita Lenjingradska simfonija Dmitrija Šostakoviča, nastala kao simbol otpora fašizmu a  koja se često naziva i Herojska simfonija. Ona je postala glazbeni simbol Opsade. Premijerno su ga izveli gladni muzičari koji su umirali svirajući na sceni.

Američki pjevač Billy Joel je napisao pjesmu Lenjingrad, koja govori o opsadi. Pjesma djelomično govori o mladom ruskom dječaku Viktoru, koji je izgubio svog oca u opsadi.

Tanjin dnevnik

Djevojčica Tatjana Savičeva imala je 11 i pol godina kad je počela opsada Lenjingrada. Cijelo vrijeme je pisala dnevnik koji je nakon njezine smrti 1944. postati svjetski poznat te će biti korišten kao dokaz zločina Hitlerove Njemačke na suđenju u Nürnbergu 1946. godine. 

Cijela njena obitelj umrla je tijekom opsade i djevojčica je ostala sama. Nakon nekog vremena evakuirana je sa ostalom djecom koja su umirala od gladi. Iako su druga djeca uspjela preživjeti ona nije pa je zadnje mjesece života provela u domu invalida, a potom na klinici za infektivne bolesti.

Tanjina dijagnoza je, naime, bila kompleksna i povezana s više različitih razloga. Još tijekom ranog djetinjstva preživjela je jedan oblik tuberkuloze što je ostavio tragova na njenom organizmu. Tijekom opsade oboljela je od prehrambene distrofije i skorbuta, ujedno je dobila velike nervne traume, a prije smrti će još i oslijepiti. Službeni razlog smrti će na kraju biti tuberkuloza probavnog trakta od kojeg će Tatjana Savičeva umrijeti 1.7. 1944.. Imala je 14 i pol godina.

Original njenog dnevnika se nalazi u povijesnom muzeja St. Petersburga. Asteroid otkriven 1971. godine je u njenu čast nazvan 2127 Tanja. a Sovjetski Savez joj je 1972. godine izgradio spomenik.