Hitler: 'Feldmaršale, ubij se!'; No, on se ipak predao Staljinu

Kako netko može gledati kako njegovi vojnici umiru i hrabro se bore do samog kraja - i onda se predati boljševicima? Krivo mi je što će jedan beskarakterni slabić poništiti junaštvo tolikih vojnika. U ovom ratu više nitko neće postati feldmaršal - kazao je Hitler nakon što se Friedrich Paulus, zapovjednik Šeste armije doživio strahovit poraz kod Staljingrada a nakon toga ne poslušavši njegovu zapovijed predao se u ruke Sovjeta.

Naime, od Paulusa se očekivalo da Staljingrad drži do smrti. Samo tri dana prije završetka petomjesečne bitke i dan prije nego se Paulus predao Hitler ga je unaprijedio u čin feldmaršala. Hitlerova poruka je bila više nego jasna.

 - Još nijedan njemački feldmaršal nije pao u zarobljeništvo
Hitler je očekivao da će Paulus izvršiti samoubojstvo. To mu je i naredio. No 'friški' feldmaršal naredbu nije poslušao. Izabrao je život.

POGINULO 2 MILIJUNA LJUDI Majka svih bitaka: Slomili naci stroj i promijenili ishod rata...

Šesta je armija u skladu sa svojom zakletvom Njemačkoj te svjesna svog uzvišenog i važnog zadatka, za Hitlera i domovinu, držala položaje do posljednjeg čovjeka i posljednjeg metka - stoji u Paulusovom posljednjem izvještaju.

Prvi feldmaršal u povijesti koji se predao u neprijateljske ruke

Datum 31. siječanj 1943. godine. Potpukovnik Crvene armije Leonid Vinokur toga je jutra ušao u sobu i tamo na krevetu zatekao njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa koji se odlučio predati iako mu je Adolf Hitler osobno naredio da počini samoubojstvo. Tek u trenutku poraza odbio je poslušnost i podijelio sudbinu svojih vojnika. Tako je postao prvi feldmaršal u povijesti njemačkog ratovanja koji se predao u neprijateljske ruke.

- Dok sam ušao, Paulus je ležao na krevetu, u svojem kaputu. Na glavi je imao kapu. Nije se brijao sigurno dva tjedna i izgledalo je kao da je izgubio svu hrabrost - prisjetio se jednog od posljednjih trenutaka epske bitke za Staljingrad potpukovnik Vinokur. 

Joseph Goebbels, Hitlerov ministar propagande rekao je u tim presudnim trenucima prije njemačkog poraza:
- Pitamo se je li general-feldmaršal Paulus uopće živ. U ovakvoj situaciji ne preostaje mu ništa drugo osim časne vojničke smrti. Sudbina ga je dovela u situaciju u kojoj se, budući da je život već izgubilo toliko njegovih ljudi, mora odreći petnaest, dvadeset godina kako bi njegovo ime živjelo još tisućljećima.

'Njemačka se mora odreći Hitlera'

- Bio sam vojnik i tada sam bio uvjeren da upravo poslušnošću mogu služiti svojem narodu. Moja odgovornost prema trupama i zapovjednicima trupa Šeste Armije te njemačkom narodu jest u tome što sam zapovjedi da se ustraje u borbi, dobivene s najvišeg zapovjednog mjesta, provodio do samog sloma - kazao je godinama kasnije Paulus.

Sovjeti su feldmaršala odveli u zarobljeništvo. Zarobljeni Paulus je za Moskvu bio važan ne samo zbog prestiža. Sovjeti su naime pokušavali od njemačkih komunista i ratnih zarobljenika  stvoriti antifašističku organizaciju. U ljeto 1943. stvoren je Nacionalni odbor za slobodnu Njemačku, a zatim – „Savez njemačkih časnika“. Trebao im je jedan istinski eminentni Nijemac, kakav je bio Friedrich Paulus. On na početku nije htio sudjelovati u tome i čak je u zarobljeništvu tvrdio da je nacionalsocijalist no godinu i pol nakon što je zarobljen obratio se vojnicima Wehrmachta na radiju 'Slobodna Njemačka'. bilo je to u ljeto 1944.

- Za Njemačku je rat izgubljen. Zemlja se u takvoj situaciji našla kao rezultat vodstva Adolfa Hitlera. Njemačka se mora odreći Hitlera. - kazao je. To nije bio njegov jedini govor protiv Hitlera. Uslijedilo je još mnogo obraćanja njemačkom narodu.

Najpoznatiji zarobljenik Sovjetskog Saveza

- Kao pulen Nacionalnog odbora slobodne Njemačke svoje nekadašnje drugove pozvao je da prebjegnu neprijatelju. Pred Nirnberškim sudom optužio je svoje nekadašnje nadređene. Ipak, do 1953. bio je sovjetski ratni zarobljenik - najvažniji Staljinov ratni trofej. Njegova odluka da ostane u Istočnoj Njemačkoj u vrijeme hladnog rata objema je njemačkim državama bio bogat materijal za propagandnu bitku. Paulus, koji je oduvijek želio biti nepolitičan vojnik i samo član Glavnog stožera drugi je put postao predmetom propagande. To ga je uništilo. Četiri godine nakon izlaska iz zatvora umro je u Dresdenu na 14 godišnjicu poraza kod Staljingrada - piše Gudio Knopp u svojoj knjizi 'Hitlerovi ratnici'.

Njemački povjesničar Joachim Wieder u svojoj knjizi 'Katastrofa na Volgi' Paulusa opisuje kao ne baš dobrog vojskovođu kojem je više odgovarao rad u Štabu nego zapovijedanje vojskom. Istina, on je sudjelovao u razradi plana ' Barbarossa' (napad na SSSR) ali sve do bitke za Staljingrad on je radio u pozadini sa papirima.

- Naredba o imenovanju zapovjednikom Šeste armije 1942. godine bila je za Paulusa presuda sudbine. Nikad prije nije zapovijedao čak niti pukovnijom - objasnio je Wieder u svojoj knjizi. On je smatrao da je Paulusova velika mana bila i slijepa vjera u Hitlera. Povjesničar smatra da je odbijanje samoubojstva je zapravo bilo prvi slučaj u kojem  nije slijedio Führerovu volju.

Uvijek besprijekorno odjeven, uljudan i točan

Friedrich Paulus rođen je 1890. godine u Breitenau u tipičnoj činovničkoj obitelji carskoga doba. Otac mu je bio knjigovođa u jednom odgojnom zavodu, a majka kći tamošnjeg direktora. S vrlinama poput uljudnosti, točnosti, duboko ukorijenjenom nacionalnom i hijerarhijskom svijesti te gotovo arhaičnim shvaćanjem vjernosti koje su se združile s inteligencijom mladi se Paulus činio upravo predodređenim za vojnu karijeru. Ipak neuspješno je pokušavao upisati njemačku pomorsku akademiju. Jedno vrijeme je studirao pravo no napustio je sveučilište i priključio se 111.-oj pješačkoj pukovniji kao časnički kadet. 

Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao bataljunski pobočnik.  

- Za Paulusa je uvijek bilo svojstveno da je službu najčešće vršio u ađuntaturi i Glavnom stožeru. Već kao mlad časnik isticao se gotovo sitničavom savješću u rješavanju zadataka planiranja. Tadašnji drugovi iz njegova godišta jednoglasni su u svojoj prosudbi Paulusa: Tipični časnik Glavnog stožera stare škole, visoka stasa, besprijekorno njegovanog izgleda, ponekad pretjerano skroman, ljubazan, savršena ponašanja, vojnički izuzetno nadaren i zainteresiran, spor, ali savjestan radnik za radnim stolom. Strast su mu bile vojne vježbe i simulacije za stolom s ratnim kartama ili u pješčaniku u kojima je pokazivao znatnu operativnu nadarenost. I naposljetku, sklon tomu da o svakoj odluci razmisli dugo i temeljito prije nego što izda bilo kakvu zapovijed. Paulus se nije osvrtao na svoje zdravlje, radio bi cijele noće i održavao se budnim pomoću kave i bezbroj cigarete - opisuje Guido Knapp mladog Paulusa u Prvom svjetskom ratu u svojoj knjizi Hitlerovi ratnici. 

Poraz u Velikom ratu na kraju kojega je Pulus imao čin satnika i stožerskog časnika a nadasve propast njemačke monarhije duboko su pogodili vojnika i monarhista Friedricha Paulusa. Doživio je bolno poniženje vojničkog poraza, no to nije nimalo promijenilo njegov stav prema ratu kao političkom sredstvu.

Iako je instinktivno bio protiv 'tog primitivca' i njegove 'narodne stranke' privukla su ga Hitlerova obećanja, osobito zato što ga je u Vajmarskoj Republici odbijao 'nedostatak dobrog odgoja i red'.

Svjedok optužbe u Nürnbergu

Kao svjedok Paulus je sudjelovao na Nürnberškom procesu i bio je važan svjedok optužbe u slučajevima generala Keitela i Jodla. Hermann Göring, najbliži Hitlerov suradnik i drugi najmoćniji čovjek u Trećem Reichu, ga je optužio da je veleizdajnik.

Nakon Nürnberga Paulus nije mogao ostati u domovini. Vratili u SSSR, gdje je živio na dači u blizini Moskve. Angažirali su ga da bude glavni savjetnik za film „Staljingradska bitka“ iz 1949.  

- Iako je bio ratni zarobljenik s najvišim činom u SSSR-u sovjetski sud ga nije poput mnogih drugih generala - među njima  i predsjednika Saveza njemačkih časnika Von Seydlitza - optužio i osudio na 25 godina radnog logora. Staljin je osobno zapovjedio  da se Paulusa ne dira. Feldmaršalu je čak omogućio liječenje na Jalti. Ali Paulus se želio konačno vratiti svojoj obitelji i izjavio je da želi sudjelovati u ponovnoj izgradnji Njemačke. Slao je molbe Staljinu i Beriji. pritom se zarobljenik nije obraćao državnom poglavaru nego je maršal Paulus pisao maršalu Staljinu. U dosjeima se ne spominje je li Staljin to smatrao nedoličnim. Njemu je u svakom slučaju to bila dobra zabava - piše povjesničar Knopp u svojoj knjizi. 

Za Staljina je on bio ljudski trofej od neprocjenjive vrijednosti, živo sjećanje na njegovu najveću pobjedu.

'Povratak kući za njega je bio povratak u tuđinu'

Svi Paulusovi zahtjevi za povratak u Njemačku, a bilo ih je mnogo, su odbijeni. Tek nakon Staljinove smrti mogao je zauvijek napustiti SSSR. Otišao je živjeti u Dresden, u DDR,  gdje je četiri godine kasnije umro u dubokoj depresiji. Kremiran je, a njegova urna prenesena je u Baden-Baden  gdje je ovaj najpoznatiji njemački zarobljenik pronašao mir pokraj svoje supruge Elene Constanze Paulus koja je umrla dok je on bio u SSSR-u. Posljednji put ju je vidio u proljeće 1942.

- Što je Paulus stvarno mislio i osjećao, ne može se iščitati iz službenih izvještaja. Bio je zatvoren čovjek - i upravo nakon Staljingrada svjestan svoje povijesne uloge...S današnjeg gledišta visok, zatvoren muškarac utjelovljuje karakter koji je sudbina stavila na tešku kušnju i koji je sam sebe prepoznao kao tragičnu figuru njemačke ratne povijesti.

Između tereta odgovornosti za katastrofu kod Staljingrada i političkog pritiska koji naposljetku nije mogao shvatiti, traženja novih društava na Istoku i Zapadu i novih ideala, Paulus je ostao bez domovine. Povratak kući za njega je bio povratak u tuđinu. Ondje su samo iskorištene njegove domoljubne nade u jednu jedinstvenu, mirnu Njemačku te pokušaj da u novoj domovini upotrijebi svoja osobna iskustva. život čovjeka koji je tragičnu njemačku povijest pisao dva puta završio je u samoći - zaključuje Gudo Knapp