Svaki tim dobije svoj sektor, obilježavaju tragove i bilježe gdje su prošli. Timovi s potražnim psima idu ondje gdje nema ljudi. Psi na sebi nose GPS tragač, pojašnjava izvršni pročelnik HGSS-a Marko Rakovac
HGSS-ovac o potrazi za djecom: 'Oni prate životinje, privlači ih voda. Znaju se dobro sakriti...'
Kad se radi o nestalom djetetu, na karti označavamo zadnje mjesto na kojem je viđeno. Radimo prema tzv. bike wheel doktrini, gdje ekipe rade brzu pretragu terena. Pretražuju se okolni putevi, neke točke koji bi mogle biti poznate. Pregledavaju se i dječji 'hotspotovi', odnosno neke kućice, igrališta, nešto za čime bi dijete moglo potrčati.
Rekao nam je to izvršni pročelnik HGSS-a Marko Rakovac, čije kolege svakodnevno stoje na raspolaganju u potragama za svima, od domaćih do stranaca, od malenih do najstarijih sugrađana. Ponudili su pomoć i Srbiji u potrazi za malenom Dankom Ilić (2), a odgovor i dalje čekaju.
Naime, metode traganja formirane su prema znanstvenim istraživanjima, odnosno na temelju iskustva timova iz cijelog svijeta. Rakovac kaže da dok traje prva brza potraga, drugi dio tima priprema potragu po sektorima i zonama kako bi se teren sustavno pretražio te da po potrebi šire potragu.
- Svaki tim dobije svoj sektor, obilježavaju tragove i bilježe gdje su prošli. Timovi s potražnim psima idu ondje gdje nema ljudi. Psi na sebi nose GPS tragač kako bi bilježili gdje su prošli. U potrazi pomažu i tragači s dronovima s i bez termovizije. Oni mogu detektirati nešto sumnjivo što treba pregledati - pojašnjava Rakovac.
Nemaju svijest o smjeru
Prema istraživanjima, koncept bivanja izgubljenim kod djece se razvija tek oko treće godine života. Djeca s tri godine sposobna su hodati jednakim ritmom, pretvoriti hod u trk, skočiti negdje i penjati se. Ono što kod njih gotovo i ne postoji su prave sposobnosti navigacije, dok svijest o smjeru praktički je ne postojeći.
- Generalno pravilo je da besciljno lutaju. Ako traže već neku lokaciju, najčešće će tražiti mjesto koje su već posjetili s roditeljima ili drugim bliskim ljudima. Ono što privlači malu djecu su životinje i voda. Imaju tendenciju ne odazivati se na pozive ili zviždanje - kaže Rakovac. Učenje djece da to rade može to spriječiti, no ne postoje preventivni programi za djecu u toj dobi koji bi se tome posvetili. Ono što je rijetko da će se djeca usuditi sama odšetati. Problem je i što ih je teže pronaći jer su maleni i lakše im se sakriti, odnosno uvući u male šupljine. Česti su primjeri da su se skrivali ili spavali u nekim strukturama ili grmlju.
Visoke šanse preživljavanja
- Iskustvo je pokazalo da se dijete koje spava neće odazvati čak niti u slučaju da ga doziva roditelj. Statistika preživljavanja je visoka zbog tendencije djece da pronađu zaklon i agresivnog pristupa potrazi - kaže Rakovac.
Put koji mogu priječi je generalno malen i velike razlike postoje u drukčijim vremenskim uvjetima kao što su visina temperature, vlaga te radi li se o urbanom ili divljem području, nizini ili planini. Postotak preživljavanja unutar prva 24 sata je najveći i iznosi oko 95 posto za djecu od jedne do tri godine. Ako je vremenski razmak veći od 24 sata, ono pada na 83 posto šanse. Više od 48 sati od nestanka šansa preživljavanja je 75 posto, a od 72 nadalje je 67 posto.