Gospićko čudo: Jedini čovjek na svijetu koji trči 'na rukama'

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:37

Video: 24sata/pixsell

Nakon 42 kilometra osjećam se zaista odlično! Isto mi je kao i prije kad sam trčao zdrav, priča nam Joso Hećimović (57), jedini hrvatski maratonac koji na start dolazi sa štakama. Prije dvije godine iznenada je završio na operaciji desnog kuka. Oslabjeli kuk zamijenili su mu umjetnim. 

- Pitao me doktor kako se osjećam. Ja mu kažem, evo odlično! Baš sam jučer otrčao polumaraton. On je samo nastavio pisati bez riječi - priča nam, uvjeren kako doktor nema razloga za brigu jer se osjeća “odlično”. 

- Otišao je vjerojatno zbog trčanja. Sad mi je i lijevi kao i desni, ali on ne boli. Nadam se da i njega neću morati operirati - objašnjava zabrinuti Joso. Unatoč operaciji, pomisao na odustajanje od sporta na pameti mu nije bila ni u bolničkom krevetu.

Nikad posljednji

- Nisu prošla ni dva mjeseca od operacije, a Joso je već trenirao - govori prijatelj Josip Milinković (52) iz atletskog kluba u Gospiću koji zajedno s njim ide na natjecanja. Deset mjeseci nakon operacije ohrabrio se i za prvi maraton na štakama. I to onaj Plitvički, za koji kaže da mu je najdraži, ali i najteži. U posljednje dvije godine sveukupno s treninzima i natjecanjima neumorni Joso otrčao je oko 120 maratona, malo manje od 5000 kilometara.

- Bez štaka? Ne, ni jedan. Čak ni na 100 metara. Iskreno, strah me je bez njih. Stanje mi se može pogoršati - rekao je. Unatoč hendikepu, u cilj nikad nije ušao posljednji.

- Sve sam ih otrčao u predviđenom vremenu. To je uvijek oko pet sati po maratonu - ističe. U cilju ga uvijek dočekaju vjerni navijači s gromoglasnim pljeskom i pozdravima.

- Kinezi na Plitvicama bili su posebno oduševljeni. Molili su ga za sliku - rekao je Josin prijatelj Milan. Josi je to simpatično i rado pristaje na slikanje.

Što je to internet?

- Ali znate što je najsmješnije? Rekli su našem Josi da će rezultati biti na internetu. A on ih pita što je to internet - nastavlja Mile, također trkač. Vesela družina velika mu je potpora, a on je motivacija brojnim trkačima.

Trčati s Josom nije nimalo lako. On kao da nema osjećaj za umor. Zajedno smo otrčali otprilike kilometar, a Joso se nije ni zadihao!
- Joso, pa što vas tjera da svaki dan trčite - upitala sam ga.

- Nemoguće je da ne idem. To je dio mene. Strašno mi fali ako propustim trening ili ako ne odem na utrku. Pogotovo sad kad sam bolestan - odgovorio mi je bez da je sekunde razmišljao.

Šuma sjećanja

Trčimo po grbavom terenu. Prate nas čas nizbrdice, čas uzbrdice. U potpunosti sam zdrava, a već treći put nespretno stajem na rupu. Joso je solidaran i svakih 100 metara pita me je li mi teško.

- Meni teško? Jeste li vi dobro - u čudu sam i pritom zaboravljam da pored mene trči jedna golema volja i snaga od čovjeka.

- Ja tako svaki dan. Napravim dva mala kruga oko šume, jedan veliki i onda nekoliko krugova oko igrališta na početku šume. Mjesečno je to u prosjeku 200 kilometara - objašnjava mi.

- Spustim se uvijek do rijeke Like, pa se popnem gore. Tako započinjem trening. Nije li prekrasno ovdje trčati - nastavlja. Odjednom staje i upozorava me kako tim putem moram sama jer stazu koja je ispred nas uvijek zaobilazi.

- Tamo vam je spomenik gdje je Joso ‘91. ranjen u debelo meso. Tu su poginula dva njegova suborca, a još jedan je ranjen. Slučajnost ga je spasila. Bez brige, ne ide on tamo nikad - objašnjava mi Josin stariji brat, koji me ljubazno odveo do mjesta ranjavanja, spomenika braniteljima, koji se nalazi na brdu uz rijeku Liku.

Štake u ruke i trk

Joso nas čeka s druge strane i priča kako mu je žao što ne stignemo otići na jedan od najznačajnijih vrhova Velebita, Visočicu, gdje je posljednji put startao prije operacije kuka. Vrh Visočicu s ponosom gleda svaki dan kad se, uglavnom sam, uputi u šumu na trening.

- Nemam trenera. Štake u ruke i tako treniram - objašnjava Joso, koji je u mladosti bio nogometaš. Priča mi kako je zadnjih dana zapostavio trčanje jer je kod kuće i na poslu u Hrvatskim šumama imao previše obaveza.

Prljave čarape za sreću

- Bez brige, spreman sam. Za desetak dana me čeka Sljemenski maraton - govori. Prijatelj Milinković kaže kako je Sljeme idealno za njega jer je teren sličan onom u Gospiću.  

- Najgore mu je trčati po asfaltu. On je navikao na šume, korijenje, rupe i kamenje - kaže. 

U čudu sam što su Josine štake i nakon dvije godine čitave, iako zalijepljene na dijelovima. Još me više izenađuje što u istim tenisicama trči već četiri godine. 

- Čarape nisam oprao zadnja tri maratona, Zanimljivo, ne smrde, a donose mi sreću, kao i dres s Ljubljanskog maratona - priča. Tamo je otrčao najbolje vrijeme otkad je na štakama. Taj dres ne skida.

S Gospićem u srcu na svim utrkama

Josina želja je istrčati šest najvećih maratona. U New Yorku, Bostonu, Chicagu, Tokiju, Londonu i Berlinu. Cilj mu je nastupiti 2020. na Paraolimpijadi. Ipak, govori, to je bliže fantaziji nego realnosti.