Gospa spasiteljica: Iako je kuga harala, mještani nisu oboljeli...

Povijest svetišta Gospe Aljmaške vezana je uz nastojanja isusovaca u baranjskom selu Lug koji su nakon osmanlijske okupacije vjernicima željeli ponuditi mjesto mira i molitve kojim će okrijepiti i osnažiti svoju vjeru. Zato su u Lugu 1687. godine sagradili crkvu Blaženoj Djevici Mariji već tada računajući kako će ondje biti svetište. U tu svrhu nabavili su Gospin kip s krunom na glavi.

U lijevoj ruci je držala Dijete Isusa, a u desnoj žezlo.

Međutim, 1704. Godine kalvinisti koji ne slave Gospu prisvojili su crkvu i preuredili je, a isusovci, bojeći se kako bi Gospin kip mogao stradati, prenose ga u Aljmaš. Ondje su ga smjestili u skromnu crkvicu koja je postala novi dom za Gospu Prognanicu ili Gospu od Utočišta, kako su je isusovci nazvali. Za nju su ondje sagradili novu crkvu, a narod iz okolnih mjesta počeo je hodočastiti kako bi se pomolio pred kipom.

Otjerala roj skakavaca

Predaja kaže da se kuga pojavila 1739. godine po cijeloj Slavoniji, a u Aljmaš su je sa sobom donijeli vojnici koji su ondje umirali pokošeni opakom bolešću. No zahvaljujući snažnoj Gospinoj zaštiti, nitko od mještana nije se zarazio. 

Prema drugoj legendi pak Gospa je sačuvala stoku vjernika u trenucima kada je pokošena bolešću marva ugibala u cijelome kraju. Ljudi su među sobom sačuvali i priču o tome kako se 1784. godine pojavio veliki roj skakavaca u susjednom selu kraj Aljmaša.

Aljmašani su se počeli okupljati strahujući kako roj putuje k njima, a ubrzo su dotrčali susjedi pričajući kako su im skakavci uništili usjeve, a sjatili su se i na pašnjake oduzimajući tako hranu za stoku. Navodno se u Aljmašu tada okupilo oko 2000 ljudi koji su bili spremni vikom i pucanjem rastjerati ih, jer znali su da skakavci pustoše sav urod na koji naiđu. Čim su se okupili krenuli su tražiti roj da ga otjeraju iz kraja, no nigdje ni jednoga skakavca nisu pronašli. Nestali su kao da ih nikada nije ni bilo. Smatraju to još jednim Gospinim čudom koja se zauzela za njih i spasila ih.

U velikom požaru 1846. godine do temelja je izgorjela crkva, a u njoj i zavjetni Gospin kip. Unatoč strahoti, na požarištu se ipak dogodilo čudo. Iako je sve bilo u pepelu, netaknuta je ostala samo jedna slika – kopija Gospina kipa.

Za vjernički narod bio je to znak da Gospa želi ostati ondje bez obzira na sve. Pa iako je kip izgorio, isusovci su nabavili novi kip, a uskoro sagradili i treću crkvu koja je ponovo okupila hodočasnike. Konkretno, kip im je darovao biskup Josip Juraj Strossmayer, a izradili su ga bečki majstori te je vrlo sličan prvotnom kipu.

Sliku su pak prenijeli u obližnju dolinu te ondje sagradili kapelicu i okružili je lipama. Kopajući temelje za gradnju kapelice pronašli su izvor pitke vode i ostavili ga dostupnim za sve putnike namjernike. Zbog drveća je mjesto dobilo naziv Gospa pod lipom, a mnogi vjernici hodočaste ondje kako bi uzeli izvorske vode vjerujući da im pomaže u ozdravljenju.

Nakon Domovinskog rata 1998. se vratila kući 

Gospa je u Aljmašu stajala na glavnom oltaru sve do Domovinskoga rata. Njezina prognanička sudbina nastavila se tijekom 1991. godine kada su četnici razorili Aljmaš i iz njega protjerali sve nesrpske stanovnike. Uništili su i crkvu. Bježeći u strahu za goli život, s tek nekoliko osnovnih potrepština u plastičnim vrećicama, ljudi su u srcu ponijeli i svoju Gospu koja im se uskoro pridružila. Naime, već sljedeće, 1992. godine, nekolicina vjernika je uz snage UNPROFOR-a ušla u Aljmaš i u crkvi su pronašli kip.     

Nedostajala mu je kruna i ruka, a Djetetu Isusu nedostajale su obje ruke. Kip su donijeli u Osijek i obnovili ga, a tijekom cijeloga rata nosili su ga od župe do župe bježeći pred razaranjima. Konačno, Gospa Aljmaška vratila se kući 1998.. Povratak je bio jedinstven i simbolično povezan sa patnjama naroda.

GOSPA OD UTOČIŠTA 'Kip Gospe vjernicima je u ratu najavljivao slobodu i povratak'

Naime, bježeći pred četnicima, ljudi su Osijek odlazili na teglenicama. Gospa se vratila na teglenici u svečanoj i emocijama nabijenoj procesiji kako bi, dijeleći sudbinu svog naroda, postala Gospa Povratnica. Tisuće ljudi Gospu su pratili u čamcima i drugim plovilima, a deseci tisuća dočekali su je na obali.

Frankopani sagradili kapelicu

Samo pet godina poslije odnijeli su je u Osijek na susret sa tadašnjim papom Ivanom Pavlom II. On je 2003. tijekom trećeg apostolskog pohoda Hrvatskoj osobno na svečanom slavlju okrunio kip Gospe Aljmaške. U međuvremenu započela je gradnja četvrte crkve na istom mjestu. Posljednje etape gradnje svetišta završene su 2007. godine.

Na godinu kroz svetište gospe Aljmaške prođe više od 150.000 vjernika iz svih krajeva Hrvatske, pa čak i iz okolnih zemalja.

- Puno je onih koji Bogu zahvaljuju za uslišanje molitava I prošnji po zagovoru Gospe Aljmaške. Primjerice, obitelj Petrović iz Alekse Šantića kraj Subotice. Imali su sina koji se rodio s teškom srčanom manom. Liječnici su rekli da će dijete umrijeti ukoliko ga ne operiraju. Roditelji nisu na to pristali. Došli su u aljmaško svetište i zavjetovali se Gospi da im svojim zagovorom kod Gospodina pomogne. Nakon tri mjeseca odveli su dijete na kontrolu. Na čuđenje liječnika, srčana mana je nestala i rekli su roditeljima da im je sin spašen. Puno je takvih svjedočanstava kojima je Gospa pomogla zagovorom kod svog sina Isusa da im ozdravi tijelo, a tko bi tek mogao nabrojati sve one koji su ozdravili dušu - napisao je uoči blagdana Velike Gospe jednom prilikom za 24sata upravitelj svetišta don Ante Markić. 
Dodao je tada kako duhovna toplina svetišta svim hodočasnicima omogućuje da zaborave na probleme i svakodnevne brige te se otvorena srca susretnu s Bogom. To je razlog zašto iz godine u godinu raste broj onih koji su odlučili pomoliti se pred čudotvornim kipom. 

Trsat - hrvatski Nazaret

Svako marijansko svetište nosi određene osobitosti, pa je takvo i trsatsko – najstarije marijansko svetište s kontinuiranom tradicijom do današnjih dana. Vezano je uz franjevce. Legenda kaže kako su anđeli 10. svibnja 1291. godine prenijeli Bogorodičinu kuću iz Nazareta na Trsat. U toj je kući arkanđeo Gabrijel Mariji navijestio da će začeti po Duhu Svetome.

Vjernici su se u rijekama slijevali vidjeti kućicu, a navodno je tadašnji trsatski župnik Aleksandar, inače čovjek iznimno lošeg zdravlja, neobjašnjeno ozdravio vidjevši kućicu. No jednako tajanstveno kako se pojavila, nakon tri godine kućica je nestala.

Anđeli su je iz Rijeke 10. prosinca 1294. prenijeli u talijanski Loreto. Vjernici su zbog gubitka kućice bili neutješni, unatoč činjenici da su Frankopani ondje dali sagraditi kapelicu. Papa Urban V 1367. godine stoga je u Rijeku poslao poseban dar, sliku Majke Božje nazvanu Majka Milosti kako bi podupro snažan kult štovanja Bogorodice koji se ondje razvio. Papa je tvrdio kako je sliku naslikao sveti Luka Evanđelist, no to je slabo vjerojatno. Iz tog razdoblja datira više slika anonimnog autora koji se bavio sakralnim sadržajem, a Gospa od Milosti, tvrde povjesničari umjetnosti, djelo je tog nepoznatog slikara. Vjernici je smatraju čudotvornom.

Nazvali su je Gospa Trsatska, a brojne zahvale uslišanih hodočasnika svjedoče kako se kroz zagovor Gospi pobožnim vjernicima ostvaruju molitve.

Knez Martin Frankopan je za sliku sagradio franjevački samostan i crkvu 1453. godine točno na mjestu gdje je bila kućica iz Nazareta, odnosno kasnije kapelica. Pozvao je franjevce i povjerio im brigu u svetištu, a za njih se sagradio i samostan. No u velikom požaru u samostanu 1629. godine stradala je brojna arhivska povijesna građa o nastanku svetišta, kao i franjevački dokumenti o njihovom radu u Bosni. Uspjeli su sačuvati brojne zavjetne darove neprocjenjive vrijednosti, a najstariji je relikvijar iz 1480. godine. Riječ je o relikvijaru u kojem su moći 36 svetaca, a Gospi Trsatskoj ga je darovala Barbara Frankopan. To je i prva slika koju je Rim dopustio okruniti, pa su tako 1715. Gospi Trsatskoj i Djetetu Isusu priredili svečanost krunidbe krunama od čistoga zlata.

Papa je volio Trsat

Do svetišta vode zavjetne stepenice ratnog junaka i borca protiv Turaka, kapetana Klisa Petra Kružića. Sve svoje pobjede izvojevao je u čast Majci Božjoj, a zatim joj zahvalio sagradivši 128 stepenica. Tijekom vremena nastajale su i druge stepenice, pa ih danas ima ukupno 561 od podnožja do svetišta. Ondje je i kapela svetog Petra koju je dao sagraditi i u kojoj počiva Kružićevo tijelo.

Papa Pio XI. trsatsku je crkvu počastio naslovom bazilike, a kardinal Franjo Kuharić svetište je nazivao ‘hrvatskim Nazaretom“ prisjetivši se kako je njegova majka ondje odlazila na hodočašće, a kasnije kada se zaredio i on sam se znao zaputiti u Rijeku. Naziv hrvatskog Nazareta zadržao se spajajući tradiciju svete obitelji sa svakodnevnom hrvatskom i globalnom borbom obične, prosječne domaće obitelji za opstanak.

I papa Ivan Pavao II. pohodio je tijekom trećega pastoralnog pohoda Hrvatskoj trsatsko svetište 2003. godine pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda“ te se ondje zadržao na molitvi na koljenima pred Bogorodicom.

Odbačene štake i pisma

Brončana skulptura „Trsatski hodočasnik“ trajna je uspomena na taj događaj. Prikazuje Svetog Oca Ivana Pavla II u molitvi, a skulpturu su postavili 2005. godine ispred svetišta. Autor rada je akademski umjetnik Antun Jurkić. Prilikom posjeta papa je svetištu darovao krunicu uz poruku „Molite za mene dok sam živ i kada umrem.“ Čuvarica obitelji i Majka postala je zaštitnicom ne samo grada Rijeke, nego i mornara, putnika i siromaha. Odbačene štake, zavjetne ploče, darovi, slike i zapaljene svijeće svjedoče kako je duboka veza koja već više od sedam stoljeća spaja hrvatskog vjernika i Gospu Trsatsku, koja nije ostala gluha na vapaje onih koji su joj se predali u žaru molitve te se potrudila svojim zagovorom izmoliti potrebito.