Ova polemika nije ništa drugo do sukob dvaju taština, „ki bi pak da bi, dva su osla v grabi“, kako bi rekao Miroslav Krleža, a od te debate zažarene do crvenog usijanja Hrvatska nema nikakvu korist, štoviše, ima štetu...
Gledali smo novo pripetavanje: Jalovi sukob dva velika ega
Dan nakon duge razmjene vatre predsjednik Zoran Milanović jučer je na Facebooku objavio poduži ogled o premijeru Andreju Plenkoviću.
Nakon što opisao Plenkovićeve neuspjele pokušaje da se „garažira“ u Saboru nakon fijaska predsjedničke kampanje Mate Granića, napisao je kako je taj „arogantni balavac grandomanskih stremljenja“ najprije spašen u Ministarstvu vanjskih poslova zahvaljujući dobrodušnosti Tonina Picule, a potom skoro propao kod Ive Sanadera jer je izjavio kako mu „ne pada na pamet biti tajnik Kolinde Grabar Kitarović“. Prema Milanovićevu mišljenju, Plenković je tada zaslužio biti poslan u kotlovnicu Ministarstva, kao ložač, ali se Sanader ipak postavio „relativno plemenito“ pa ga je zadržao u sedlu. Poslao ga je, doduše, u Kijev, gdje mu je zbog Černobila još trebao Gajger-Milerov brojač, ali se kasnije smilovao pa ga je forwardirao u Pariz gdje je Plenki idućih pet godina „mlatio kroasane“. Plenkoviću mu je poručio da je besposlen.
- Već skoro šest sati se u Vladi bavimo oporavkom gospodarstva, na sastanku smo bili bez mobilnih uređaja i nisam čitao nove postove. Ako je Milanović besposlen subotom, mi nismo - kazao je premijer. Iz višednevne svađe dobili smo potvrdu da je premijer anemičan, i doznali da su to i neki članovi njegove obitelji. Načuli smo i da predsjednika nešto žulja u cipeli, neki kamenčić, a taj kamenčić prema premijerovim pretpostavkama ima izvjesne veze s Janafom, no nije otkrio kakve.
Nacija je potom obogaćena za spoznaju da predsjednik ima problema s dišnim putovima, te da nije „šmrkavac kokaina“ jer za to nema para. Uočili smo da predsjednik ima raskošan repertoar zooloških metafora (King Kong, lisica, herojski zec, plačimačak, orao i muha, vatreni jazavac) dok premijer možda ima nešto slabiju krv, ali su mu živci sastavljeni od čelika a duša spokojna kao more za bonace. Za njihove mladosti Plenković se, prema Milanovićevim riječima, ismijavao Tuđmanu, dok se šef HDZ-a narugao bivšem SDP-ovcu kako se u tim druženjima nije mogla naslutiti nikakva Milanovićeva sklonost SDP-u. Milanović je Plenkovića prokazao kao ljevičara a Plenković Milanovića kao desničara. U vezi svih tih ocjena Žarko Puhovski procijenio je kako, kao u bračnoj svađi, obojica imaju pravo.
Ova polemika nije ništa drugo do sukob dvaju taština, „ki bi pak da bi, dva su osla v grabi“, kako bi rekao Miroslav Krleža, a od te debate zažarene do crvenog usijanja Hrvatska nema baš nikakvu korist, štoviše, ima veliku štetu. Epidemiološke statistike iz dana u dan sve su gore, pri čemu zdrav razum govori da će trend biti nastavljen a ceh sve viši. Premijer i predsjednik svu svoju emotivnu energiju, u dosad neviđenoj erupciji, troše samo jedan na drugoga. Državna pitanja međutim rješavaju bez uzbuđivanja. „Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove“, navodno je nekom prilikom rekao Tesla. Mržnja, koja se nazire u ovoj diskusiji, pretvorena u energiju promjena, mogla bi pokrenuti Hrvatsku, kad bi imala racionalan sadržaj koji bi nadilazio razinu dva ega.
Ovako će, međutim, poslužiti samo daljnjem tapkanju u mjestu. „Ova polemika gubi smisao“ ocijenio je na kraju Milanović, pa dodao: ako ga je ikada i imala. Potom je izrazio nadu da je riječ o zadnjem napisu „ove sitne knjige“. Hrvatska se, ako smijemo govoriti u njeno ime, pridružuje i toj ocjeni, i toj nadi.