Francuski redatelj otkriva nam sve uspone i padove u karijeri

Posljednjih petnaestak godina Luc Besson najznačajnija je figura francuske kinematografije. Njegova uspješna karijera počela je sredinom osamdesetih režiranjem filma “Podzemlje“, nakon čega su slijedili hitovi “Veliko plavetnilo“, “Nikita“, “Leon profesionalac“ i “Peti element“. Nakon redateljskog vrhunca dosegnutog krajem devedesetih, Besson odlučuje 2000. godine pokrenuti vlastitu filmsku kompaniju EuropaCorp te se, osim režijom, počinje baviti produciranjem i pisanjem scenarija za filmove drugih redatelja. 

Najpoznatiji filmovi koje je on producirao su franšize “Taksi“ i “Transporter“, dva dijela filma “96 sati“ i mnogi drugi, pri čemu je Besson uspio privući brojne holivudske zvijezde da glume u njegovim filmovima. Posljednji takav primjer, viđen u našim kinima, je film “Malavita“ s Robertom de Nirom i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama.

S Lucom Bessonom razgovarali smo za Express u njegovoj prekrasnoj vili s bazenom na periferiji Cannesa. Financijski je izuzetno uspješan, ali u Francuskoj su o njegovom radu podijeljena mišljenja. Dok ga jedni hvale, drugi smatraju da je njegova kompanija EuropaCorp pretvorila francuske filmove u holivudske, s puno akcije i mrtvih. Kad sam to spomenuo Bessonu, samo je odmahnuo rukom i rekao: “Baš me briga za takve komentare“.

Posljednjih godina više se bavi produkcijom filmova i pisanjem scenarija, a manje režijom, koju povjerava mladim redateljima.

Express: Kakvima vam se čine ti mladi redatelji kojima, zapravo, vi dajete posao?

- Pomalo su tvrdoglavi, ali u pravilu su to jako dobri mladi redatelji. No ta tvrdoglavost je često karakteristika redatelja debitanata. Boje se da će im producent uzeti njihov film i prekrojiti ga po vlastitoj želji. Zato mi znaju vikati ‘Nemoj mi ovo promijeniti, nemoj mi ovu scenu izbaciti’. Ja im dajem svu moguću slobodu i dovoljno vremena da snime film, ali na kraju se ipak i mene kao producenta nešto pita. U mojim ugovorima s njima stoji kako ja imam pravo odlučiti kako će izgledati završna verzija filma, ali tu mogućnost nikad ne koristim. Zašto? Zato što će se redatelj osjećati poniženo i kad krene promocija filma diljem svijeta, on će bezvoljno odgovarati na pitanja novinara jer će biti razočaran. Sve se svodi na razgovor između mene i redatelja. I ja tad kažem redatelju: ‘Gledaj, u sredini filma nije jasno zašto je glavni lik napravio to što je napravio. Vrati se, molim te, u sobu za montažu i riješi taj problem’. Ponekad redatelj kaže da se ne slaže sa mnom. Tad pozovem u kinodvoranu sve ljude koji su radili na filmu, pustim im film i pitam ih za mišljenje. Kad svi oni kažu da vide isti problem u filmu kao i ja, tad kažem redatelju: ‘Dakle, to nije problem samo za mene već za sve ljude koji su radili na filmu’. E tad on kaže: ‘U redu, shvaćam’ i ode u sobu za montažu.

Express: U vašim filmovima, bilo da ste ih režirali ili producirali, žene su uvijek vrlo snažne osobe. Kako to da žene uvijek predstavljate kao heroine?

- Da, ljudi najčešće misle kako muškarci trebaju biti snažni, a žene trebaju biti slabe. Mene uvijek privlači ono nešto žensko kod muškaraca, nešto što ih čini slabima, dok me, s druge strane, zanima ono snažno, muževno, kod žena. Uzmite za primjer mršavu 17-godišnjakinju Ivanu Orleansku, koja želi spasiti Francusku s mačem u ruci, onda me to zanima daleko više no kad Arnold Schwarzenegger u takvoj ulozi spašava svijet. Uostalom, tad znam da će Schwarzenegger pobijediti. Međutim, kada ta mršavica s užasno teškim mačem krene u borbu, svatko se pita kako će to napraviti. I to je uvijek fascinantnije od snažnih muškaraca u akciji.

>>> Više pročitajte u Expressu