Što povezuje srpskog i hrvatskog nacionalista Milorada Dodika i Andriju Hebranga, bivšeg partijaša Milana Bandića i zastupnika dijaspore Željka Glasnovića? Zajednički udar na liberalnu demokraciju i vladavinu prava.
"Koliko znam, Karadžić i Mladić nisu nikoga ubili", izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u sinoćnjem intervjuu na N1 televiziji, požalivši se kako se "samo Srbima sudi za kolektivnu krivicu, nikome drugom".
Nekoliko dana prije njega na istoj televiziji gostovao je HDZ-ov Andrija Hebrang. "Dario Kordić je za mene nevin, on nije zločinac, kao ni Branimir Glavaš", izjavio je u emisiji Pressing.
Na opasku voditelja da se radi o ljudima koji imaju pravomoćne presude za ratne zločine, Hebrang je dodao: "A koliko je falilo da Gotovina bude isto osuđen? Mrvica je falila. Nemojte Haški sud shvaćati kao sud lišen svjetske politike".
Dakle, kad Haški sud oslobađa Hrvate tada se smatra da je "lišen svjetske politike". Kad osuđuje Hrvate, onda ga "ne treba shvaćati kao sud lišen svjetske politike".
Eto koliko je malo falilo Miloradu Dodiku i Andriji Hebrangu da sjednu pred istu televiziju, izvade iste argumente i složno obrane svoje "heroje, a ne zločince".
Dodik je branio lidere koji su optuženi i osuđeni za ubojstva Hrvata i Bošnjaka, Hebrang je branio lidere koji su optuženi i osuđeni za ubojstva Srba i Bošnjaka.
Koga briga za sud?
Dodik tvrdi da, "koliko zna", Karadžić i Mladić nisu nikoga ubili, vjerojatno vlastoručno, a Hebrang kaže da "može posvjedočiti o Glavašu jer je u to doba bio u Osijeku", kao i o Dariju Kordiću jer je "osobno nazočio kada je 40 tisuća ljudi ostalo bez hrane, vode, lijekova, liječenja u Lašvanskoj dolini".
Nije bitno što kaže sud, bitno je što kaže politika.
To je taj mentalni sklop koji se uvijek prepozna, namiriši i privuče kad treba obraniti zločince ili relativizirati zločine njihove strane, pa makar te strane još donedavno ratovale.
Taj mentalitet davno smo prepoznali i s njim već navikli živjeti, samo su nas Dodik i Hebrang u razmaku od samo par dana podsjetili koliko će ga biti teško iskorijeniti.
A baš u zadnjih nekoliko dana ukazali su nam se Željko Glasnović i Milan Bandić, kako bi nas upoznali sa svojim izvitoperenim stavovima.
Tko je sad manjina?
Kao što je poznato, Glasnović verbalno je nasrnuo na pobunjene studente Filozofskog fakulteta, izvrijeđao ih, optužio za neokomunistički mentalitet, pa čak i fizičku nakaznost, a onda ih podučio da "u razvijenim demokracijama kad manjina tlači većinu, to se rješava pendekom i suzavcem".
Za par dana internetska peticija za njegov opoziv iz Sabora prikupila je dvostruko više potpisa nego Glasnovićeva lista glasova na izborima u dijaspori, što je okrenulo naglavce njegovu logiku o "manjini koja tlači većinu".
U ovom konkretnom slučaju, on je ta manjina. I u razvijenim demokracijama s tom manjinom se postupa peticijama, kaznenim prijavama, političkim osudama.
U nerazvijenim demokracijama, primjerice Glasnoviću tako omrznutom komunizmu, na pobunjene studente išlo se pendrekom i suzavcem, baš kako on to sada predlaže.
I u nerazvijenim demokracijama problem je kad većina tlači manjinu, kao što se to događalo u Tuđmanovim devedesetim ili u prošlih osam mjeseci. Ili u zadnjih četvrt stoljeća s forsiranjem vjeronauka u državnim školama. Ili klerikalnim udarom na Filozofski fakultet.
Komunistički mentalni sklop
Koliko god je pohvalno što osoba poput Glasnovića uopće obraća pažnju na Filozofski fakultet i pokazuje brigu za njegove studente, toliko je bizarno da osoba totalitarnog, praktički komunističkog, mentalnog sklopa barata takvim pojmovima kao što je "razvijena demokracija".
A tu onda dolazimo i do Milana Bandića.
Zagrebački gradonačelnik vodi pravi rat protiv prosvjednika za gradnju crkve na Savici, izjavivši nedavno kako je "jasno tko na Savici piše prosvjedne parole". "Uvjeravaju me da su to unuci onih koji su sudili kardinalu Stepincu", bubnuo je Bandić.
Čovjek koji se kao student upisao u Komunističku partiju koja je, eto, "sudila kardinalu Stepincu", a onda i nakon devedesetih ostao graditi SDP kao refomiranog sljednika te iste Partije.
Komunist klerikalist
Bandić je svoj politički mentalitet gradio u komunizmu, što mu nije smetalo da ga izbrusi na novoprobuđenom klerikalizmu. A sada se našao na istoj valnoj duljini s antikomunistom Glasnovićem koji je studente FF-a opisao kao "nasljednike onih koji su trgali križeve s vratova hrvatske djece u osnovnim školama".
Tako bi trebala valjda izgledati nakaradna verzija hrvatske pomirbe: bivši komunist postaje gorljivi klerikalist, a hrvatski nacionalist rezonira kao zadrigli komunist.
Baš kao što su se srpski nacionalist i hrvatski nacionalist složno uhvatili u isto kolo, služeći se istim argumentima u obrani svojih optuženih ili osuđenih ratnih zločinaca.
Kad se već govori o tlačenju, ovako izgleda kad se tlači zdravi razum, moderno društvo i razvijena demokracija.
