Ekskluzivna ispovijest majke uhićene Hrvatice: 'Mojoj Azri je svijet stao kad je zagrlila kćer'

Nakon pet godina veze Azra i Zoki zaključili su da im treba pomoć u dobivanju djeteta i tad kreću na umjetnu oplodnju. Nakon dvije operacije i sedam embriotransfera, velikih razočaranja te emocionalne i fizičke iscrpljenosti odlučili su odustati. To je za njih bilo vrlo teško razdoblje, cijeli život im se vrtio samo oko toga, hormoni su snažno utjecali na Azrino fizičko i psihičko stanje, nemoguće joj je bilo ne osjećati se krivom kad god je test na trudnoću ispao negativan, iako je racionalno znala da krivnja nije na njima. Dok su još bili u postupku medicinski pomognute oplodnje, počeli su razgovarati o tome kako je možda bolja opcija posvajanje. Silno su željeli osnovati obitelji, cijelo su vrijeme razmišljali o tome kako će odgajati dijete, kamo će ga sve voditi, kako će zajedno uživati. U to vrijeme sve su Azrine najbliže prijateljice dobile djecu, s kojom su ona i Zoki provodili mnogo vremena. Nikad neću zaboraviti trenutak u kojem su definitivno odlučili - sjedili su uz more i Zoki je rekao Azri: 'Ako posvojimo dijete, već sljedeće ljeto ovuda bi okolo mogle trčkarati male noge', ekskluzivno je za 24sata počela priču o kćerinu i zetovu teškom putu do djeteta Ivana, majka Azre Imamović Subošić, koja je zajedno sa suprugom Zoranom i još troje parova uhićena u Zambiji zbog sumnje u trgovinu djecom.

POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:

Pokretanje videa...

01:09

video vijesti | Video: KanalRi

'Bili su spremni posvojiti i dijete sa zdravstvenim poteškoćama'

Njena kći i zet ne smiju istupati u medije, no ona je željela da javnost sazna kroz što su sve prošli kako bi dobili dijete i kako su se veselili djevojčici koju su posvojili iz DR Konga, a koju Ivana već odavno naziva svojom unukom, i koliko joj je teško zbog kćeri i zeta toliko pati i za unukom, koja se nalazi negdje u Zambiji, a o kojoj ne zna ništa.

Nastavlja priču govoreći kako su Azra i Zoki nakon povratka s mora odlučili krenuti u posvajanje djeteta.

- Počeli su pripreme za posvojitelje. Javili su se u Centar za socijalnu skrb, obavili psihološka testiranja, razgovore, iz CZSS-a su ih posjetili doma da vide u kakvim uvjetima živimo, upisali su se na edukaciju u Sisku jer su u Zagrebu preduge liste čekanja te svaki tjedan putovali onamo na edukaciju. Ljudima koji nisu to prošli teško je to shvatiti, ali već tad volite to dijete. Zamišljali su kakvo će im dijete biti, što će voljeti, što će ga veseliti. U razgovorima sa socijalnim radnicima doznali su da će teško dobiti dijete iako im nije važan niti spol, spremni su bili posvojiti i dijete s određenim zdravstvenim poteškoćama - kaže nam Azrina majka.

U tom trenutku, nakon razgovora sa socijalnom radnicom, Azra i Zoki, kaže nam, počinju razmišljati o posvojenju iz Afrike.

- Zaključuju kako u Hrvatskoj dijete koje stekne uvjete za posvajanje već ima listu posvojitelja koji čekaju na njega, a istodobno gledaju dokumentarce o sirotištima u Africi u kojima djeca, ako nisu posvojena, nemaju šanse za preživljavanje. U isto vrijeme u hrvatskim medijima gledaju priloge o ljudima koji su usvojili iz Konga i koji već godinama sretno žive u Hrvatskoj. Čim su počeli govoriti o tome, shvatili su da većina ljudi poznaje neku takvu obitelj - priča Ivana.

'Moja Azra se napokon osjećala potpunom'

- Dolaze do kontakata, razgovaraju s ljudima i sakupljaju informacije o cijelom postupku. Čim su dobili pozitivno mišljenje od CZSS-a i upis u Registar potencijalnih posvojitelja, uzeli su kontakt od sirotišta u Kongu i javili im se. Nakon toga nastupa period iščekivanja, skakanje na svaki zvuk poruke, nisu se odvajali od mobitela dok na ekranu nisu ugledali svoju buduću kćer. Taj osjećaj bio im je nevjerojatan. U trenutku ih je preplavila ljubav za to malo nasmijano biće. Moja Azra rekla mi je da se tad napokon osjećala potpunom - kaže nam Ivana.

Potom su, kako kaže, dobili kontakt od odvjetnika u DR Kongu koji je vodio postupak posvajanja ljudima iz Hrvatske, SAD-a, Poljske.

- Azra i Zoki odmah su ga provjerili na internetu i stupili s njim u kontakt. Tad je počeo postupak posvajanja, koji traje nekoliko mjeseci. Od ravnatelja sirotišta dobivaju broj dadilje koja je zadužena za njihovo dijete. Od tada su u svakodnevnom kontaktu s njom. Sjećam se kako su Azra i Zoki bili presretni, ushićeni, zanimalo ih je sve o djevojčici, mojoj unučici, što voli jesti, kad ide spavati, čega se voli igrati, tko su joj prijatelji... Saznali su da je to vrlo vesela curica koja se stalno smije, koja voli dobivati komplimente i maziti se, jako je vezana za stariju sestru, koja je u istom sirotištu, a za koju su saznali da je također u postupku posvajanja i da dolazi u Hrvatsku. To im je veliko olakšanje jer ne žele da izgube kontakt.

'Azra i Zoki učili su svahili'

- Dadilja im je stalno slala slike iz sirotišta, koje sam i ja vidjela, a koje je predivno uređeno: imaju vrt s cvijećem, pse, imaju prostor za igru, često imaju zabave, na kojima djeca plešu i vesele se, sirotište čuva vojska zbog opasne situacije u DR Kongu. Od tog trena mojoj Azri i Zokiju cijeli svijet vrtio se samo oko nje, stalno zamišljaju što će sve raditi kada dođe, kako će učiti jezik, igrati se, u koji će vrtić ići, koji instrument će joj se svidjeti, kupuju joj knjige i igračke, odjeću... Počinju uređivati dječju sobu, zajedno slažu namještaj, biraju posteljinu i tepih. Istodobno se njihov odnos produbljuje u ljubavi koju osjećaju za to dijete, koje je još na drugom kraju svijeta. Kći im se naočigled mijenja u sirotištu. Kad je tek došla, bila je izgladnjela mršavica, potom se polako zaokružuje, vidjeli smo da se za nju dobro brinu, uče je crtati, uče je francuski, a Azra i Zoki uče svahili. Željeli su joj pružiti svu ljubav i pažnju koju svako dijete zaslužuje - prisjeća se Azrina majka kako su se njena kći i zet pripremali za dolazak svoje malene.

Čulu su se, kaže, redovito preko videopoziva, gledali su je kako za rođendan puše u svjećice, svi smo joj zajedno pjevali 'Sretan rođendan...'

- Cijela obitelj veseli se novom malom članu, brat nećakinji, mi roditelji unuci, nećaci sestrični, svi prijatelji sudjeluju u pripremama za njen dolazak: pokazuju njene slike i videosnimke svojoj djeci i govore im da im dolazi nova prijateljica. Nakon okončanja cijelog postupka s hrvatskim dokumentima djeteta odlaze u Zambiju po nju. Onamo su je doveli ravnatelj sirotišta sa svojom ženom i kćeri, koja joj je dadilja. Kad je došla u sobu, odmah je krenula prema Azri i sjela joj u krilo, ona je već prihvatila da su joj Azra i Zoki mama i tata, tako im se i obraćala u videopozivima. Nikad neću zaboraviti kako mi je Azra ushićeno pričala o osjećaju koji je doživjela kad je prvi put zagrlila svoju djevojčicu, u tom trenutku kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Moja se unučica vrlo brzo opustila i počela se igrati s lutkom koju su joj donijeli. Sljedeće jutro kad su se probudile, okrenula se prema Azri i dugo je gledala u oči te joj prelazila rukicama po licu. Onda je s ozbiljnim izrazom na licu klimnula glavom i rekla joj 'mama', kao da je zaključila da je to to. Azra mi je rekla kako su tijekom prvog dana shvatili što su mislili u sirotištu kad su im rekli da će djevojčica donijeti u obitelj hrpu pozitivne energije. Cijeli dan je pjevala, plesala i smijala se. Najviše je voljela da je Azra lovi po sobi i onda škaklja. Prve riječi na hrvatskom bile su joj 'zeko hop' dok su zajedno čitale slikovnicu. Bila je sretna što napokon ima obitelj. Kao i moja Azra i zet Zoki, kao i ja i cijela naša obitelj. Jako nam je teško jer ne znamo što je s njom - zaključuje s knedlom u grlu Azrina majka dok govori o unučici i teškom putu kćeri i zeta koji se i dalje nalaze u Zambiji, gdje čekaju početak suđenja, a čija je sudbina krajnje neizvjesna.