Drevni mitovi: Jurjevski krijes zaštitit će od nesreće i - smrti

Ovog vikenda u mnogim dijelovima zemlje počele su pučke i vjerske svečanosti kojima se obilježava blagdan Svetog Jurja, 23. travnja. 

Blagdan Svetog Jurja je u hrvatskom narodu ispunjen s neobično mnogo značenja, prepun je mitova, legendi, običaja, ali i drevnih vjerovanja koja su očuvana do današnjih dana i koja, zapravo, korijene vuku još od pretkršćanskih vremena. 

Svetog Jurja vjerske freske i kipovi najčešće prikazuju kao viteza koji ubija zmaja. Tako je ovjekovječen i u dvije zagrebačke skulpture. No sv. Juraj, kojega danas slavi Crkva, bio je rimski časnik koji je umro mučeničkom smrću u vrijeme Dioklecijanova progona 303. godine u Kapadociji.

Taj časnik nije htio priznati poganske bogove pa je kažnjen - odrubili su mu glavu. 

Najstarija vjerovanja

No etnolozi i antropolozi koji su se bavili rekonstrukcijom drevnih staroslavenskih mitova (ali i mnogih drugih) prilično su jasno pokazali kako su u vjerovanjima i legendama o svetom Jurju očuvana neka najstarija, pretkršćanska i drevna vjerovanja. Tako je prilično jasno da Jurjevo ima posebno mjesto u staroslavenskim mitovima i priči o starohrvatskom bogu plodnosti i vegetacije Jarilu i njegovoj sestri Morani, božanstvu prirode i smrti.

Njih su dvoje Perunova i Mokošina djeca, rođeni u noći početka nove godine. No iste je noći zli bog Veles (on je danas zapravo onaj zmaj kojega ubija sv. Juraj) ukrao Jarila iz kolijevke i odnio u svoj svijet podzemlja u kojemu ga je odgajao kao sina. Jarilo, dakle sveti Juraj, za Jurjevo se vraća iz svijeta mrtvih i donosi proljeće. Susreće Moranu, udvara joj se i ženi je početkom ljeta. Vjeruje se da je i staroslavenska godina počinjala na Jurjevo, odnosno u doba kad se ugrabljeni Perunov sin vraća iz podzemlja kao zeleni Juraj. 

I zeleni Juraj je sjajno očuvan: i danas se u zapadnim dijelovima Hrvatske i Slovenije običavaju održavati jurjevski ophodi - mladići, rjeđe djevojke, obilaze kuće uoči Jurjeva ili na samo Jurjevo, otpjevaju jurjašku pjesmu, dobiju dar (jaja, slanina, vino, novac), zahvaljuju na njemu ili kude ukućane ako ih ovi nisu saslušali i darivali. Nose prolistale grančice i svakoj kući ostave barem jednu, jer se vjeruje da one imaju zaštitnu i plodonosnu moć. A među njima je i poseban sudionik, zeleni Juraj (zeleni Jura, zeleni Đuro i sl.), skriven ispod koša od prolistalih grančica ili na koji drugi način njima okićen.

Zaštitnik stoke i zelenika

Danas u narodnom vjerovanju sv. Juraj štiti od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje. Stoka se na Jurjevo svečano izvodila na pašu, često prvi put u godini, te kitila vijencima od proljetnoga cvijeća i drugoga bilja.

Vjerovalo se da će je ti vijenci cijelu godinu štititi od bolesti i drugog zla, a na povratku su se bacali na krov staje. Na Jurjevo su se priređivale utrke i vodili konji pred crkvu na blagoslov, a središnji događaj uvijek je bilo paljenje jurjevskog krijesa. Na dan uoči Jurjeva ili na samo Jurjevo uz krijes bi se okupljala uglavnom mladež, ali i ostali stanovnici sela, oko krijesa bi plesali i pjevali pjesme. Vjerovalo se da jurjevski krijes (kao i ostale godišnje vatre) ima magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla pa bi okupljeni krijes preskakivali, stoka se sljedeći dan protjerivala preko zgarišta, a ugarci i pepeo od krijesa zaticali u njive i vrtove (zaštita i poticanje rodnosti). Govorilo se: “Gdo bu na kresu, ne bu v lesu” (Tko će biti na krijesu, neće biti u lijesu).  

Posebno je zanimljivo da se u nekim krajevima dugo održao običaj križićanja, sicanja ili tetoviranja baš na Jurjevdan. 

Slaba zaštita tetovažom

Iako se i danas ponegdje vjeruje da je to običaj u spomen na turska vremena, kad su si djevojke navodno tetovirale kršćanske simbole na čelu, prsima i posebno na rukama (nadlanici), kako bi na takav način spriječile da ih Turci siluju ili odvedu sa sobom, nema dvojbe kako je riječ o drevnom i mnogo starijem običaju. Doduše, nije dvojbeno da su za turskih progona mnogi vjerovali kako će ih tetoviranje spasiti od otmica ili zla, ali slaba je to bila zaštita.

Sicanje se običavalo činiti i nešto prije Jurjeva, za Veliki Petak i u korizmeno vrijeme. Ostao je zapisan i recept za to drevno tetoviranje: zamiješa se med s usitnjenim izgorenim drvetom te se u to umače igla i njome crta križ na tijelu, a potom se iglom po crtežu izbocka u nekoliko navrata, kako bi koža upila boju.