Došli smo do toga da su nam oni najslabiji na meti ubojica

Zamislimo samo da je ubojica kojim slučajem imao vatreno oružje. 

To je zasad jedina sreća u katastrofalnoj nesreći i tragediji koja je jutros pogodila osnovnu školu u zagrebačkom naselju Prečko. I jedina okolnost koja je spriječila ponavljanje tragedije iz Beograda kad je učenik Kosta K. iz pištolja usmrtio osmero učenika i ranio mnoge druge. Ali došli smo blizu, opasno blizu.

Motivi tragedije još se utvrđuju i nema sumnje da će policija uskoro doznati razloge koji su nagnali 19-godišnjeg mladića da upadne u školu i krene napadati oštrim predmetom učenike i nastavnike i iza sebe ostavi krvavi trag i ljudske žrtve.

HRVATSKA ZAVIJENA U CRNO Svjetski mediji o hororu u školi u Zagrebu: 'Napadač je mladić, jedno dijete je preminulo...'

Ovaj napad podsjetio je na stotine školskih pucnjava koje se godinama događaju u Sjedinjenim Američkim Državama, kad napadači bez kriterija i često bez jasnih motiva, upadaju u škole i usmrćuju čak i najmanje đake. Zagrebački napadač imao je, srećom, samo nož.

Ni u školama nisu sigurni

Što bi se dogodilo da je, poput atentatora na Banske dvore 2020. godine, u ruci imao kalašnjikov? I koliko će trebati da se, po uzoru na američke, beogradski i ovaj zagrebački napad, netko ponovno osmjeli i na takav oružani napad? Čini se da čak ni djeca u školama više nisu sigurna.

Hrvatska je dosad visoko kotirala na svjetskim ljestvicama javne sigurnosti i valja se nadati da će ovaj napad ostati izolirani incident i da neće pokvariti tu statistiku, kao ni osjećaj sigurnosti koji djeca i roditelj osjećaju u svakodnevnom odlasku u školu, vrtić ili na javna mjesta.

KOMENTAR: ALEN GALOVIĆ Imamo društvo u kojem se sada zaštićeno osjećaju samo zlikovci, nasilnici i vlastodršci

Ovaj napad, barem dok se ne utvrde sve činjenice, ima sva obilježja terorističkog napada, kao što je to bio i napad na policajce ispred Banskih dvora. Nasumično ubijanje, izazivanje šoka, sijanje straha, udar na najslabije i najnezaštićenije, kao i najosjetljivije članove našeg društva, obilježja su terorističkih napada i u Europi, noževima, kamionima, motornim vozilima. Pri čemu napadači uvijek pronađu neki razlog kojim će opravdati svoje nedjelo, kojim će racionalizirati zločin, pa čak i ako to bude monstruozno obrazloženje Koste K.

Šok i strah

Najnovije informacije upućuju na to da je napadač imao zdravstvenih problema, da je trebao biti hospitaliziran, ali da sustav nije pronašao rješenje za njega. Navodno su ga puštali na kućnu njegu i ispada je u takvom stanju bio tempirana bomba. Iza ovakvog napada ostaju šok, strah i nesigurnost, kao i pitanje koliko će još trebati da ovakvi članovi društva dođu u napast, situaciju i priliku da se osvećuju nastavnicima ili iskaljuju na djeci. Takve osobe su tempirane bombe.

Osim što ovaj krvav napad na školu asocira na teroristički napad na Banske dvore, kad je također jedan 19-godišnjak uzeo oružje i krenuo u svoj pohod koji je završio oduzimanjem vlastitog života, on podsjeća i na nedavnu aferu s dječakom kojega su premještali iz škole u školu jer je bio predmet prijava da maltretira, pa i fizički zlostavlja, drugu djecu.

Sustav se u tom slučaju nije znao ili mogao uhvatiti u koštac s tim problemom, patila su djeca i roditelji, pa i nastavnici, očito i samo dijete, a rješenja naprosto nije bilo na vidiku, unatoč brojnim žalbama i prosvjedima.

Kultura nasilja

Sada je mladić, očito sa zdravstvenim poteškoćama, došao u priliku napasti djecu i nastavnicu u školi, za vrijeme nastave, kad su se djeca trebala osjećati sigurno. Hoćemo li doći do toga da zaključavamo škole i uvodimo detektore metala i fizičke pretrese na ulazu, što je postala praksa u SAD-u? Ili će sustav osigurati adekvatnu skrb i nadzor nad onima za koje se ocijeni da im treba pomoć ili da su opasni za društvo?

Kultura nasilja uzela je maha u hrvatskom društvu, od obiteljskog nasilja, preko nasilja nad strancima, do huliganskog nasilja, uzdizanje navijača u fizičkim sukobima, veličanje ratnih zločinaca (i general Korade, sjetimo se, išao je u svoj krvavi pohod), toleriranje agresivne političke i javne retorike. Kad se ne ignorira ili relativizira, za slučajeve nasilja često se nalazi opravdanje. 

A to onda šalje opasnu poruku labilnim članovima društva, naročito mladima, koji preuzimaju ulogu arbitra koji odlučuje o životu i smrti. Često ne razlikujući dobro od zla.

A zlo je, nažalost, dugo već među nama. I moramo se protiv njega boriti kao društvo.