Na javnoj sceni igrokaz ‘ustaša’ i ‘partizana’ izmiče kontroli i prijeti stvarnim sukobom u državi. U javnom govoru sve ćešće čujemo riječi ‘jugoslaveni’, ‘četnici’, ‘ustaše’...
Dosje u Expressu: Ustaše, lijevi i desni, crni i crveni
Dražen Keleminec, predsjednik Autohtone stranke prava, prošlog je tjedna u Savskoj verbalno napao jednog od prosvjednika koji su se pobunili protiv “šatora”. Potom se njegov bijes usmjerio na snimatelja.“Za koga vi snimate? Koju stranu?” upitao je snimatelja, koji mu je uzvratio protupitanjem - “Zar ima strana u novinarstvu”? “Ima, ima, hrvatska i četnička, srpska!“ uzvratio je Keleminec.
Dražen Keleminec sjajno se uklopio u cijelu industriju proizvodnje neprijatelja, koja posljednjih mjeseci radi punom parom. Prateći dio desnih medija, tiskovina, portala i TV emisija, čovjek bi stekao dojam da Hrvatska danas živi reprizu 1991. godine – ili, još gore, 1941. godine. Po njima, ovdje vladaju “Jugoslaveni”, Hrvatska je izdana, u fokusu je samo “regija”. Neki su mediji ovih dana objavili - poslije se pokazalo da je to čista izmišljotina - da su kontraprosvjednici u Savskoj vikali „ovo je Srbija“. No mehanizam te izmišljotine nije bio slučajan – dio Hrvatske već dugo očajnički traži neprijatelja. Jugoslaveni, četnici, Trilaterala, masoni, komunisti, crveni – svi oni paradiraju po prostorima desnih glasila, iako ih je u životu znatno teže pronaći. Imati neprijatelja – tvrdi talijanski pisac Umberto Eco - važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti vlastiti sustav vrijednosti, i sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Neprijatelju se kroz povijest uvijek pripisuju slična svojstva - on je opasan, podmukao, divlji, nekulturan.
“Oni kradu, deru, oni se ponose onim čega se normalan čovjek stidi, oni su moralno iskvareni do srži.“ Tako je Tacit opisivao Židove. Enciklopedija Britanica u prvom američkom izdanju iz 1798. crnce opisuje kao ljude koji imaju „visoko čelo, kratak nos, širok i spljošten, debele usnice, male uši”; a „ružnoća i nepravilnost oblika karakteriziraju njihov izvanjski izgled…“ Crnac je – kaže Eco – ružan; neprijatelj mora biti ružan jer se lijepo poistovjećuje s dobrim. Čuveni kompozitor Richard Wagner šovinistički je pisao o Židovima: ”S čovjekom koji tako izgleda ne želiš imati ništa zajedničko” napisao je.
>>> Više pročitajte u Expressu