Domar Stjepan Valjak preminuo je prije par mjeseci. Živio je u sklopu fakulteta i imao nekoliko mačaka. Nakon njegove smrti, sve su otišle, samo ga je jedna nastavila čekati. Ne miče se s ulaza fakulteta...
Domar zagrebačkog fakulteta je preminuo, ali njegov ga mačak ispred još uvijek vjerno čeka
Umiljata, sivo - bijela mačaka nije se ni pomaknula kad smo joj se priližili. Tek je malo podigala glavu, kao da želi provjeriti ima li koje poznato lice među nama. Onda je opet tužno pognula glavu. "Sve je opet po starom", kao da joj je govorio pogled.
Ipak, maženju na kraju nije mogala odoljeti. Prepustila se načas i počela presti. Čim smo se odmaknuli, nastavila je tugovati. Bezvoljno leži pred vratima Kineziološkog fakulteta u Zagrebu već mjesecima. Preko tjedna, dok je sve prepuno studenata, kao da malo živne, kažu nam. No, preko vikenda, kada nema gotovo nikoga, pretvara se u najtužniju mačku na svijetu.
Naime, ova je zelenooka ljepotica pripadala kao i mnoge druge mačke, Stjepanu Valjku, domaru Kineziološkog fakulteta. Starac je preminuo prije par mjeseci, a njegova se mačka ne može pomiriti da ga više nema. Vjerno ga čeka, dok se studentima i zaposlenicima od tog prizora slama srce.
- Stjepan je obožavao mačke. Imao ih nekoliko tu u svom stančiću u sklopu faksa, ali nakon njegove smrti, sve su se mačke nekud razbježale osim ove. Sve su našle nekog drugog da ih hrani, a ova mu je jedina ostala vjerna i ne mrda. Čeka ga, evo, baš svaki dan. Valjda se još nada da će ga negdje ugledati. Pogledajte ju, baš se vidi to iščekivanje na njoj - rekla je čistačica koju smo zatekli na fakultetu. Dodala je kako je domar Stjepan bio radišan i dobar čovjek koji je na Kineziološkom radio oko 40 godina.
- Bio je bolestan već neko vrijeme. Svima je bilo je žao kad je preminuo. Fali nam. Imamo novog domara sad, ali još uvijek žalimo za Stjepanom - rekla je žena. Domar je navodno bio u kasnim 70-im godinama. Živio je u kućici koju je dobio od fakulteta, a koja se nalazi u dvorištu faksa. Tamo su mu se pred vratima skupljale njegove mace, a on se redovito brinuo za njih. Sada mu mezimicu hrane studenti. Nedavno se i omacila pa su se mačići koje je vješto sakrila negdje u okolici faksa, nekad ipak pojave pred ulazom.
- I ona i njeni mačići znaju ući na faks. Svima je žao tjerati ih, ali nitko ih ne želi odnijeti kući. I tako, dan za danom, svi se pomalo brinemo o tim mačkama. Stjepan bi vjerojatno bio sretan kad bi to znao - zaključila je naša sugovornica koja se nikako nije mogla sjetititi mačkina imena.
​​​​​​​- Da su studenti tu, oni bi znali - rekla je.