Dok jedna politika huška protiv stranaca, ostali političari i vlast baš ne ustaju u njihovu obranu

Poznato je da politika sve češće i sve upornije huška protiv migranata, stranih radnika i stranaca. Ali gdje je politika koja ih jednako tako uporno brani?

I najnovija ovotjedna tematska otkrića 24 sata o obješenoj lutki Indijca u Čavlima i o napadima na strane dostavljače u Zagrebu i drugim gradovima, prošle su bez osuđujuće reakcije hrvatske politike.

Kao što su bez reakcije prolazili huškački ispadi protiv Nepalaca na Novoj godini, fizički napad na suprugu jednog Zagrepčanina, inače Filipinku, sve učestalije pljačkanje dostavljača, optuživanje migranata za "ubijanje Hrvata", pozivi na organiziranje seoskih straža, saborski govor o migrantima koji "plaše hrvatsku djecu, naročito žensku"...

Politika naveliko huška, ali politika baš i ne brani. 

Educirati javnost

"Konstantno treba educirati i senzibilizirati javnost, kako institucije, tako i mediji, navoditi primjere dobre prakse, pokazati ljudima zašto strani radnici dolaze. Da svi shvate kako nisu nikakva prijetnja", izjavila je sociologinja Margareta Gregurović, stručnjakinja za sociološke aspekte etničkih predrasuda, za 24 sata.

Zašto politika ne koristi svoj pozitivni utjecaj? 

Kad već zlorabi onaj negativni?

Predsjednik Republike Zoran Milanović, izabran na platformi uključivosti i tolerancije, ne samo da propušta prilike osuditi sve učestalije napade i prijetnje strancima, nego i sam doprinosi diskriminaciji homoseksualaca.

Premijer Andrej Plenković otkriva govor mržnje, nesnošljivost, radikalizam i ekstremizam samo kad on postane meta, kad treba zatvoriti Markov trg i svaliti krivnju na političku konkurenciju. 

"Škuri, crni, mali"

HDZ se u Hrvatskom saboru prošloga tjedna uzbudio zbog izjave Dalije Orešković o "Führeru" Plenkoviću, proglašavajući to neprihvatljivim i skandaloznim govorom mržnje. Ali uredno prešućuje ostale slučajeve govora mržnje protiv manjinskih skupina u društvu. Pa čak i kad dolaze od vlastitih zastupnika, poput Danice Baričević, koja strane radnike opisuje kao "škure, crne i male".

SDP primjećuje mržnju i ekstremizam uglavnom kad se njihov predsjednik lokalne organizacije nađe na udaru, poput nedavnog slučaja u Zadru. Ali ne i kad njegova načelnica općine Čavle pronalazi opravdanja za vješanje lutke Indijca.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin govori o zaštiti migrantskih radnika kao "suvremenih robova" iz ideološke pozicije zaštite dostojanstva radnika, ali puno rjeđe ustaje u njihovu obranu od nasilja i atmosfere linča. 

Kao što to ne čine ni druge stranke liberalne ljevice koje su uglavnom fiksirane na Plenkovića i HDZ, a slijepe su i gluhe na maligne pojave u društvu.

Ruše cijenu rada

Čak se ni Tomislav Tomašević, zajedno sa svojim Možemo!, ne osvrće javno na sve češće ispade mržnje i nasilja protiv stranaca upravo u njegovu Zagrebu.

Dok je Katarina Peović, predsjednica Radničke fronte, nedavno čak spomenula strane radnike u negativnom kontekstu rušenja cijene rada. 

Pa ako desna politika koristi migrante i strance kao rekvizite za svoju huškačku predizbornu kampanju, za mobilizaciju glasača na mržnji i strahu, zašto politika liberalnog centra i ljevice ne gradi svoju izbornu poziciju kroz glasnu i nadasve dosljednu osudu takvog huškanja? Imaju govornicu, medijsku pažnju, utjecaj...

Zašto je, kako reče sociologinja Gregurović, sve spalo na medije, kao i neke nevladine organizacije?

Kao da ne postoje

Dok jedni računaju na birače koji preziru strance, drugi se ponašaju kao da stranci ne postoje, valjda zato što stranci ne glasaju na izborima. Ili još gore, zato što vjeruju da su i njihovi glasači jednako podozrivi prema strancima.

Zbog čega politika ne educira građane?

Dok jedna politika ne vidi ništa osim migranata i stranaca kao prijetnje hrvatskom društvu, druga vidi sve osim migranata i stranaca kao novu realnost, ali i kao buduće žrtve u ovom društvu. I dok jedni parazitiraju na mržnji, drugi propuštaju priliku za borbu protiv mržnje. I to upravo sad kad vidimo da političke poruke upućivane u eter posljednjih mjeseci i godina dobivaju svoju realizaciju u stvarnom životu.

A bit će gore, prije nego što bude bolje.

Boje se za glasove

Političke stranke, političari, od vladajućeg HDZ-a prema oporbi lijevo od HDZ-a, pa sve do Pantovčaka, toliko se boje da ne izgube glasove u predstojećim, po mnogočemu, odlučujućim izborima, da više ne znaju kako ih dobiti. 

Sve češće podilaze društvu za koje vjeruju da je većinski konzervativno, nepovjerljivo i podložno strahovima od drugih i drugačijih, umjesto da stvaraju društvo u kojem će promovirati svoje ideje i stavove.

Političari, zabavljeni osobnim ambicijama, zaobilaze društvene devijacije i propuštaju priliku reagirati na slučajeve poput karnevalskog vješanja stranaca ili sve češćih fizičkih napada na strance.

No trebaju znati da je to društvo koje i oni izgrađuju i u kojem će živjeti. Stranci će otići, ali naša mržnja će ostati.